Utakmica Bosne i Hercegovine i Švicarske nije samo duel dvije reprezentacije.
To je susret dvije verzije istog sna.
Jedna je verzija uređena, bogata, precizna i tačna kao švicarski sat. Druga je naša: haotična, emotivna, tvrdoglava i vječno uvjerena da se i bez sistema nekako može doći do čuda.
Zato je Švicarska za Bosnu mnogo više od protivnika.
Ona je ogledalo.
U tom ogledalu vidimo sve ono što smo mogli biti da smo imali državu koja radi, institucije koje ne ponižavaju građane, škole koje ne proizvode odlazak i politiku koja ne živi od stalnog kvarenja normalnog života.
Vidimo zemlju u kojoj red nije neprijatelj slobode, nego njen uslov.
A onda pogledamo sebe.
Zemlju u kojoj se talenti rađaju uprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu. Zemlju u kojoj fudbaler najprije mora preživjeti savez, teren, administraciju, menadžere, podjele i mahalske teorije, pa tek onda protivnika.
I baš zato je ova utakmica toliko zanimljiva.
Švicarska je ono što nastaje kada mala zemlja napravi sistem.
Bosna i Hercegovina je ono što nastaje kada mala zemlja nema sistem, ali još uvijek ima inat.
Na papiru, Švicarska izgleda kao ozbiljnija priča. Stabilnija. Uređenija. Predvidljivija. Njeni igrači dolaze iz svijeta u kojem se planira deset godina unaprijed.
Naši često dolaze iz svijeta u kojem se planira do sljedećeg saopštenja saveza.
Ali fudbal, srećom, nije državni budžet.
Na terenu se ponekad desi da srce poremeti Excel tabelu. Da jedna lopta poništi deset analiza. Da zemlja koja nema autoput do vlastite budućnosti ipak pronađe prolaz kroz sredinu terena.
Zato protiv Švicarske ne igramo samo za bodove.
Igramo protiv slike vlastitog nedostatka.
Protiv zemlje u kojoj je bosanski čovjek često našao ono što mu njegova država nije dala: sigurnost, red, posao, poštovanje i normalan život.
Zato će ova utakmica za mnoge Bosance imati i ličnu težinu. Jer Švicarska nije daleka fudbalska egzotika. Ona je rođak iz dijaspore. Komšija koji je otišao. Sin koji šalje novac. Otac koji se vraća ljeti. Majka koja čuva tuđu djecu da bi njena mogla živjeti bolje.
U toj utakmici sudaraju se stadion i život.
S jedne strane zemlja u koju se odlazi.
S druge zemlja iz koje se odlazi, ali koju se nikada do kraja ne napušta.
I tu je možda najveća drama Bosne i Hercegovine.
Mi ne igramo samo protiv Švicarske.
Mi igramo protiv pitanja: šta bi bilo da smo sami sebi napravili državu u koju se ne mora bježati?
Ali baš zato ova reprezentacija ima snagu koju je teško objasniti ljudima iz uređenih sistema.
Reprezentacija kao sportski projekat
Kod njih je reprezentacija sportski projekat.
Kod nas je ona rijetki trenutak u kojem zemlja izgleda moguća.
Devedeset minuta bez entiteta, kantona, tendera, uhljeba, saopštenja i profesionalnih trovača javnog prostora.
Devedeset minuta u kojima Bosna i Hercegovina ne izgleda kao problem, nego kao tim.
Švicarska će na teren donijeti sistem.
Bosna i Hercegovina će donijeti ono što joj je ostalo kada su joj sistem gotovo potpuno ukrali: emociju, prkos i uvjerenje da se još uvijek ima za šta igrati.
Možda je to premalo za ozbiljan svijet.
Ali za fudbal je ponekad sasvim dovoljno.
Jer lopta ne zna koliki je BDP.
Ne zanima je administrativna efikasnost.
Ne pita za kreditni rejting.
Lopta samo traži nekoga ko će u pravom trenutku povjerovati da je može poslati tamo gdje drugi ne očekuju.
Zato je utakmica sa Švicarskom ogledalo Bosne i Hercegovine.
U njemu vidimo sve što nemamo.
Ali možda, na jednu noć, možemo pokazati i sve ono što još uvijek jesmo.
