Ako Bosna i Hercegovina pobijedi Švicarsku, osvojit će tri boda.
To će pisati u tabeli.
Ali ono što neće stati ni u jednu statistiku mnogo je važnije.
Jer postoje pobjede koje mijenjaju plasman i postoje pobjede koje na kratko promijene način na koji jedan narod gleda sam sebe.
Bosna i Hercegovina već dugo nema mnogo zajedničkih trenutaka.
Politika nas dijeli.
Historija se različito tumači.
Mediji nas svakodnevno uvjeravaju da živimo jedni pored drugih, a ne zajedno.
A onda dođe reprezentacija.
Na devedeset minuta nestanu stranke, kantoni, entiteti, ideologije, svađe i beskrajne rasprave o tome ko je kome kriv.
Ostane samo jedna lopta i jedanaest ljudi u plavim dresovima.
Možda je upravo zato reprezentacija posljednje mjesto na kojem Bosna i Hercegovina još uvijek pokušava biti država.
Pobjeda protiv Švicarske zato ne bi bila samo sportski rezultat.
Bila bi psihološki događaj.
Švicarska u našoj kolektivnoj svijesti nije samo protivnik. Ona je simbol uređenosti, sigurnosti i sistema. Zemlja u koju su hiljade Bosanaca otišle tražeći ono što kod kuće nisu mogle pronaći.
Kada igraš protiv takve zemlje, ne igraš samo protiv njihovih veznjaka i napadača.
Igraš protiv vlastitog osjećaja manje vrijednosti.
Protiv uvjerenja da su drugi uvijek organizovaniji, pametniji i spremniji.
Zato bi eventualna pobjeda bila mnogo više od prolaza u narednu fazu ili boljeg položaja u grupi.
Dokaz
Bila bi dokaz da razlika između velikih i malih nije uvijek onolika koliko izgleda.
Da srce još uvijek može nadigrati kalkulaciju.
Da zajedništvo može pobijediti budžet.
Da vjera ponekad vrijedi više od infrastrukture.
Naravno, jedna utakmica neće popraviti ekonomiju.
Neće smanjiti korupciju.
Neće otvoriti fabrike niti vratiti hiljade mladih ljudi koji su otišli.
Ali može učiniti nešto što politika godinama nije uspjela.
Može vratiti osjećaj zajedničkog ponosa.
A narodi ne propadaju prvo kada ostanu bez novca.
Propadaju kada ostanu bez razloga da vjeruju jedni drugima.
Zato su sportske pobjede za male zemlje uvijek veće nego za velike.
Brazil će sutra imati novu pobjedu.
Njemačka novu generaciju.
Francuska novi projekat.
“Tu smo”
Bosna i Hercegovina ima mnogo manje prilika da cijelom svijetu kaže: “Tu smo.”
Zbog toga svaka velika pobjeda postaje dio kolektivnog pamćenja.
Ljudi zaborave političke govore.
Zaborave predizborna obećanja.
Ali pamte gdje su bili kada je pao odlučujući gol.
Pamte s kim su gledali utakmicu.
Pamte zagrljaje nepoznatih ljudi na ulici.
Pamte osjećaj da je, makar na jednu noć, ova zemlja bila veća od svojih problema.
Ako Bosna pobijedi Švicarsku, osvojit će tri boda.
Ali će možda osvojiti nešto mnogo vrjednije.
Još jednu generaciju djece koja će povjerovati da vrijedi obući plavi dres.
Još jednu noć u kojoj će dijaspora i domovina disati kao jedno.
Još jedan dokaz da Bosna i Hercegovina nije samo geografski prostor pun podjela, nego zajednička emocija koja se najjače čuje onda kada sudija označi početak utakmice.
I zato pobjeda protiv Švicarske nikada ne bi bila samo pobjeda protiv Švicarske.
Bila bi pobjeda protiv cinizma.
Protiv navike da unaprijed odustanemo.
Protiv rečenice koju prečesto izgovaramo – “ma nema od nas ništa.”
A možda je upravo to najvažnija utakmica koju jedna zemlja može dobiti.
