Netflixova animirana serija Devil May Cry, rađena prema kultnom Capcomovom serijalu, jedna je od onih adaptacija koje odmah podijele publiku.
Jedni će reći da je konačno uhvaćen duh igre: brzina, stil, demonski haos, Danteova bahata lakoća i ona poznata energija koja izgleda kao da je neko heavy metal spot pretvorio u anime.
Drugi će, naravno, reći da to nije “pravi” Devil May Cry, jer gaming fandom nikada ne oprašta kada mu neko dira svetinje.
Ali baš zato je serija zanimljiva.
Dante nije samo lik. Dante je stav
Devil May Cry nikada nije bio samo priča o borbi protiv demona.
Bio je priča o stilu.
Dante je jedan od onih junaka koji ne pobjeđuju samo zato što su jaki, nego zato što odbijaju izgledati uplašeno. On ulazi u haos s osmijehom, kao da je apokalipsa samo još jedna loša večer u gradu.
Netflixova serija upravo na tome gradi najveći dio šarma: na pretjerivanju, brzini, muzici, akciji i liku koji ne pokušava biti realističan.
Jer Dante ne treba biti realističan.
On treba biti cool.
Vergil je ono što priču čini ozbiljnom
Prava težina Devil May Cry univerzuma ipak dolazi kroz Vergila.
Ako je Dante haos s osmijehom, Vergil je hladna disciplina, kontrola i unutrašnja rana koju nosi kao oružje.
Zato njihov odnos nikada nije samo sukob dva brata.
To je sukob dva načina preživljavanja traume.
Jedan bježi u ironiju.
Drugi u moć.
Jedan se smije svijetu koji ga je slomio.
Drugi želi postati toliko jak da ga više ništa ne može slomiti.
I upravo tu Devil May Cry prestaje biti samo “igrica s mačevima i demonima” i postaje priča o porodici, gubitku i identitetu.
Netflix je već najavio da će druga sezona jače otvoriti odnos Dantea i Vergila, što je vjerovatno najvažniji test cijele adaptacije. Ako pogode tu dinamiku, serija može postati mnogo više od još jednog animiranog projekta za fanove. Ako promaše, ostat će samo lijepo nacrtana buka.
Za sada, jedno je jasno: Devil May Cry je dokaz da se gaming kultura konačno preselila u centar pop kulture.
Nekada su igre dobijale loše filmske adaptacije.
Danas od njih nastaju serije koje gledaju i ljudi koji nikada nisu držali kontroler.
I možda je to najveća promjena.
Gaming više ne traži dozvolu da bude ozbiljna umjetnost.
Samo uđe u prostoriju, obuče crveni kaput, izvadi mač i kaže:
“Let’s rock.”
