Postoji trenutak koji gotovo svaki fudbaler iz dijaspore prije ili kasnije mora doživjeti.
Onaj kada prestane biti samo sportista…
…i postane simbol.
Upravo to ovih dana prolazi Esmir Bajraktarević.
Nakon što je odlučio da će reprezentativnu karijeru graditi u dresu Bosne i Hercegovine, dio američkih navijača nije skrivao razočaranje.
Na društvenoj mreži X pojavili su se brojni komentari u kojima ga nazivaju:
“Traitor.”
“Sellout.”
“Chose the wrong country.”
Neki su otišli i korak dalje tvrdeći da je “odbacio pravu reprezentaciju” ili da će jednog dana požaliti svoju odluku.
Nije prvi. Neće biti ni posljednji.
Ovakve reakcije nisu specifične ni za Bosnu ni za Sjedinjene Američke Države.
Svaki veliki fudbalski turnir donese slične priče.
Kada mladi igrač ima pravo nastupa za dvije ili tri države, jedna odluka gotovo uvijek znači razočaranje druge strane.
To su osjetili brojni reprezentativci Francuske, Maroka, Alžira, Hrvatske, Srbije, Turske, Njemačke…
Sada to prolazi i Bajraktarević.
Domovina nije uvijek mjesto rođenja
Možda je upravo tu najveći nesporazum.
Za mnoge navijače reprezentacija je pitanje pasoša.
Za igrače često nije.
Neko je rođen u Phoenixu.
Neko u Malmöu.
Neko u Zürichu.
Ali je odrastao uz bosanski jezik.
Bosansku kuhinju.
Bosanske pjesme.
Bosanske priče svojih roditelja i djedova.
I zato izbor reprezentacije nije uvijek izbor između dvije države.
Ponekad je to izbor između dva dijela vlastitog identiteta.
Internet uvijek bira najglasnije riječi
Važno je naglasiti da najžešći komentari ne predstavljaju nužno stav većine američkih navijača.
Analiza reakcija na društvenoj mreži X pokazuje da su najčešće korištene riječi bile “traitor” i “sellout”, ali nije zabilježen veći broj rasističkih ili prijetećih komentara.
Uglavnom je riječ o razočaranju i sportskom podbadanju nakon odluke da nastupa za Bosnu i Hercegovinu.
Na društvenim mrežama upravo takve objave često dobiju najveću vidljivost.
Ne zato što predstavljaju većinu.
Nego zato što algoritmi nagrađuju emociju.
Na kraju odlučuje samo jedan čovjek
Možemo raspravljati o tome koja je reprezentacija jača.
Ko ima više šansi za medalju.
Koji savez bolje radi.
Ali jedna stvar ostaje nepromijenjena.
Nijedan navijač.
Nijedan novinar.
Nijedan algoritam.
Ne može odlučiti umjesto igrača kome pripada njegov osjećaj identiteta.
To može samo on.
Esmir Bajraktarević je svoju odluku donio.
A vrijeme će pokazati hoće li ona biti uspješna na terenu.
Ali jedno je sigurno.
Domoljublje se ne može izmjeriti brojem komentara na društvenim mrežama.
Niti brojem lajkova.
Jer reprezentacija nije uvijek pitanje geografije.
Ponekad je pitanje srca.
