Argentina je pobijedila Egipat 3:2 i prošla u četvrtfinale Svjetskog prvenstva.
To je službeni rezultat.
Ali službeni rezultat ponekad je samo najkraći način da se sakrije sve ono zbog čega ljudi nakon utakmice ne pričaju o fudbalu, nego o sudijama, VAR-u, FIFA-i, marketingu, Messiju, scenariju i osjećaju da su upravo gledali sportsku verziju već napisanog filma.
Egipat je vodio 2:0.
Argentina je izgledala izgubljeno.
Messi je ranije promašio penal.
Egipćani su imali historijsku senzaciju na dohvat ruke.
A onda se, u posljednjih petnaestak minuta, dogodilo ono što će argentinski navijači zvati karakterom prvaka, neutralni ljubitelji fudbala dramom za pamćenje, a Egipćani — krađom.
Cristian Romero u 79. minuti.
Lionel Messi u 83.
Enzo Fernandez u sudijskoj nadoknadi.
Tri gola, veliki preokret, suze Messija, slavlje Argentine i još jedna utakmica koja će se u FIFA-inom marketinškom jeziku prodavati kao “magija Svjetskog prvenstva”.
Ali problem je što ta magija sve češće izgleda kao trik.
Egipat nije izgubio samo utakmicu. Izgubio je pravo da mu se vjeruje
Da je Argentina samo okrenula utakmicu, ovo bi bio tekst o velikom povratku.
Da je Egipat samo pao fizički, ovo bi bio tekst o iskustvu prvaka.
Da je Messi samo još jednom izvukao Argentinu iz provalije, ovo bi bio tekst o geniju.
Ali ova utakmica nije ostavila takav ukus.
Guardian u izvještaju navodi da je Egipat bio bijesan zbog VAR odluke kojom mu je poništen drugi gol, i to zbog faula koji se dogodio duboko u egipatskoj polovini, više od 30 sekundi prije nego što je Ziko poslao loptu u mrežu. Isti izvještaj navodi da su Egipćani bili ogorčeni i zbog situacije prije pobjedničkog gola Argentine, jer su smatrali da je u začetku akcije bio prekršaj.
To je suština.
Ne moraš biti navijač Egipta da vidiš problem.
Možeš voljeti Messija. Možeš poštovati Argentinu. Možeš priznati da su svjetski prvaci pokazali ogromnu mentalnu snagu.
I opet možeš reći: ovo je smrdjelo.
Jer kad se jednom gol poništi zbog kontakta na početku akcije, a kasnije se slične situacije u kaznenom prostoru Argentine prešute ili prođu bez ozbiljne VAR drame, onda više nije pitanje samo pravila.
Pitanje je kriterija.
A kriterij je ono što ubija povjerenje.
VAR vidi sve, osim onoga što ne želi vidjeti
Al Jazeera je utakmicu opisala kroz VAR kontroverzu: poništen gol, niz žutih kartona za Egipat i potpuno suprotne emocije kapitena nakon završetka meča.
To je savršena slika modernog fudbala.
Tehnologija je tu da sve bude jasnije.
A nikada nije bilo mutnije.
VAR može vratiti akciju pola minute unazad da nađe kontakt koji ruši egipatski gol. Može zumirati, zaustaviti, izrezati kadar, analizirati stopalo, dres, ruku, rame, intenzitet, namjeru i “clear and obvious” filozofiju do apsurda.
Ali kada Egipat u nadoknadi traži penal, kada se Salah ruši, kada se prije argentinskog pobjedničkog gola dešava kontakt koji Egipćani smatraju prekršajem, odjednom utakmica mora “teći”.
Odjednom nema potrebe za dramom.
Odjednom nema pet minuta gledanja u monitor.
Odjednom je fudbal opet fudbal.
Baš zgodno.
Guardianov live blog navodi da je Egipat u finišu tražio dvije odluke: prvo situaciju u kojoj je Fathy završio na zemlji nakon kontakta s Mac Allisterom, zatim situaciju sa Salahom u kaznenom prostoru, poslije čega Argentina odlazi u kontru i zabija pobjednički gol. U istom komentaru Guardian prenosi i ocjenu Roya Keanea da “veći timovi ponekad izgledaju kao da dobijaju korist od odluka”.
To je najblaži mogući način da se kaže ono što su milioni navijača govorili mnogo prostijim riječima.
Messi business
Najopasnija stvar u ovoj priči nije to što je Argentina prošla.
Argentina je velika reprezentacija. Messi je jedan od najvećih svih vremena. Preokret sa 0:2 na 3:2 jeste sportski ogroman.
Najopasnije je što sve više ljudi više ne vjeruje da su ovakvi trenuci samo sport.
Na X-u se odmah pojavio isti obrazac kao i nakon mnogih sličnih utakmica velikih reprezentacija: “FIFA želi Messija što duže u turniru”, “ovo nije fudbal, ovo je biznis”, “Egipat je pokraden”, “najbolji comeback ili najbolji scenario”.
Naravno, objave s društvenih mreža nisu dokaz namještanja.
Ali jesu dokaz nečeg drugog: povjerenje je otišlo.
A kada povjerenje ode, svaka velika odluka u korist velikog tima izgleda kao dio plana, čak i kada postoji moguće tehničko objašnjenje.
To je FIFA-in stvarni problem.
Ne mora utakmica biti namještena da bi djelovala namješteno.
Dovoljno je da institucija koja je vodi više nema kredibilitet.
Egipat je bio idealna žrtva spektakla
Egipat je u ovu utakmicu ušao kao reprezentacija koja je već napravila više nego što se očekivalo. Hossam Hassan je prije meča govorio da Egipat mora ostati vjeran svom identitetu, a Reuters je dan ranije pisao da je selektor iskoristio FIFA-inu press konferenciju i za apel u korist palestinskih civila, naglašavajući da kroz fudbal želi poslati ljudsku poruku.
Drugim riječima, Egipat nije bio samo fudbalski protivnik.
Bio je emocionalna, politička i simbolička priča.
Ali protiv sebe je imao Argentinu i Messija.
A Messi na ovom Mundijalu više nije samo igrač.
On je proizvod.
On je oproštajna turneja.
On je globalni narativ.
On je FIFA-in zlatni kadar.
On je TV rejting.
On je suza poslije utakmice.
On je “posljednji ples”.
I tu počinje problem.
Jer kada se mali ili srednji tim nađe nasuprot velikom mitu, više ne igra samo protiv jedanaest igrača.
Igra protiv očekivanja svijeta.
Protiv marketinga.
Protiv želje publike da bajka traje još malo.
Protiv sistema kojem je ljepše prodati Messija u četvrtfinalu nego Egipat kao moralnog pobjednika.
Argentina je prošla, ali fudbal je opet pao
Može se priznati sve: Argentina ima karakter. Messi je genije. Romero, Messi i Enzo zabili su golove kad je bilo najteže. Egipat je u finišu pao, nije izdržao pritisak, nije zatvorio utakmicu, izgubio je loptu u najgorem trenutku.
Sve je to tačno.
Ali nije dovoljno.
Jer fudbal nije samo pitanje ko je zabio.
Fudbal je i pitanje da li se ista pravila primjenjuju na obje strane.
Ako se egipatski gol poništi zbog kontakta duboko u začetku akcije, onda se mora ozbiljno pogledati i kontakt u kaznenom prostoru Argentine prije pobjedničkog gola.
Ako VAR postoji da ispravi “jasne i očigledne greške”, onda ne može djelovati kao alat koji se uključuje samo kada treba spasiti narativ.
Ako sudija ima hrabrost prelomiti utakmicu protiv Egipta, mora imati istu hrabrost i protiv Argentine.
U suprotnom, ne gledamo sport.
Gledamo hijerarhiju.
FIFA više ne organizuje turnir. FIFA režira osjećaj
Ovo je nastavak istog Mundijala na kojem je crveni karton američkom reprezentativcu postao tema Bijele kuće.
Nakon Trumpa, Baloguna i FIFA-inog savijanja disciplinskih pravila, sada smo dobili Argentinu, Egipat, poništen gol, kasne penale koji nisu dosuđeni i još jednu utakmicu koja izgleda kao da je fudbal morao kleknuti pred spektaklom.
To je veća priča od Egipta.
Veća i od Argentine.
Ovo je priča o Svjetskom prvenstvu koje sve više liči na globalni reality show u kojem FIFA ne čuva igru, nego čuva proizvod.
A najveći proizvod je emocija.
Messi koji plače.
Argentina koja se vraća iz mrtvih.
Svjetski prvak koji preživljava.
Mit koji ide dalje.
Egipat koji pada na koljena.
Sudije koje nestaju iz kadra čim se drama završi.
Savršeno za trailer.
Katastrofalno za povjerenje.
Ovo nije dokaz zavjere. Ovo je dokaz raspada povjerenja
Treba biti pošten: niko ozbiljan ne može samo na osnovu jedne utakmice napisati da je FIFA “namjestila” prolaz Argentine.
Ali može se napisati nešto možda još gore po FIFA-u.
Može se napisati da je utakmica izgledala kao da je namještena.
Može se napisati da je Egipat imao dovoljno razloga da se osjeća pokradenim.
Može se napisati da su sporne odluke opet otišle u korist većeg narativa.
Može se napisati da je VAR još jednom bio precizan kada je trebalo zaustaviti malu reprezentaciju, a tih kada je trebalo preispitati veliku.
I može se napisati da je FIFA sama stvorila svijet u kojem joj ljudi više ne vjeruju.
To je ključ.
Kada navijači prestanu vjerovati instituciji, svaka odluka postaje sumnjiva.
Svaki VAR pregled postaje scenarij.
Svaki veliki preokret postaje produkcija.
Svaka suza postaje kadar.
Svaki gol postaje dio biznisa.
A fudbal, onaj stari, sirovi, nepravedni, lijepi, nepredvidivi fudbal — ostane negdje zatrpan ispod slow-motion snimaka, sponzorskih poruka i odluka koje se mogu objasniti pravilima, ali ne i pravdom.
Egipat ide kući.
Argentina ide dalje.
Messijeva bajka preživjela je još jednu noć.
A FIFA?
FIFA je ponovo pobijedila samu sebe.
Jer ništa ne ubija fudbal brže od utakmice u kojoj rezultat ostane zapisan, ali osjećaj pravde napusti stadion prije posljednjeg zvižduka.
