Nema pjevača na ovim prostorima čiji bi eventualni odlazak ostavio tako dugu i akustičnu tišinu kao što je to odlazak Halida Bešlića. Jer, on nije samo pjevač – on je tonalitet kolektivnog sjećanja, glas koji je pratio ovu regiju kroz sve njene lomove, ratove, tuge i rijetke trenutke meraka.
Halid Bešlić je u muziku unio rijetku iskrenost. Njegov je glas poput toplog, hrapavog kaputa bačenog preko ramena u najhladnijoj noći. On je majstor u spajanju autentične sevdalinke i moderne pop-folk poetike, ali bez trunke neukusa. Njegove pjesme su antologijske jer ne lažu: one pjevaju o najčišćim životnim temama – o odlasku u tuđinu, o povratku, o ljubavi koja boli, o onom posljednjem piću pred fajront.
On je glas običnog čovjeka i dijaspore. U njegovim stihovima leži sva melanholija srijede, sva euforija petka, i sva gorčina nedjelje kada se kreće natrag, daleko od rodnog kraja. Generacije su se rađale, zaljubljivale i rastajale uz “Zlatne žice”, “Miljacku” i “Prvi poljubac”. Ta muzika nije samo zabava već kulturna baština koja se prenosi s koljena na koljeno.
Bešlić je uspio da ostane iznad vremena i trendova. On je jedan od rijetkih koji je izdržao pritisak turbofolka, zadržavajući u svojim pjesmama poštovanje prema riječi i melodiji. Njegov eventualni odlazak neće biti samo odlazak umjetnika već zatvaranje jednog velikog emocionalnog poglavlja Bosne i Balkana.
Kada Halid Bešlić utihne, prestaje da nam pjeva jedan od posljednjih čuvara zvuka koji je bio utjeha u najtežim danima, simbol neuništive bosanske vedrine i dokaz da tuga, kada se otpjeva, postaje lakša. Njegovo naslijeđe je neizmjerno – pjesme će ostati, ali će nedostajati ona autentična, topla, ljudska boja koja je godinama davala ton našim životima.
Ostaće tišina, prekinuta samo nekim novim, ali nikad istim, starim Halidovim refrenom. Njegov je odlazak trenutak kada shvatamo da su se zlatne žice Bosne odsvirale do kraja.
