Iako se čini da izraelski premijer Benjamin Netanyahu nema kuda nakon prihvatanja okvira mirovnih pregovora, oprez je i dalje prisutan. Izraelska javnost, kao i međunarodni analitičari, znaju da premijerova saglasnost (kojeg i koalicioni partneri nazivaju lažovom) ne znači da će on sprovesti prihvaćene obaveze. Bio je primoran da se potčini volji američkog predsjednika, ali postoji opasnost da će otezati i kupovati vrijeme kako bi nastavio s ratom, što se vidi i po nastavku bombardovanja Gaze, uprkos pozitivnim signalima od strane Hamasa. Toj bojazni doprinosi i sramotni napad na brodove međunarodne flotile Sumud i ponižavajući tretman zarobljenih aktivista kojima su bili uskraćeni voda, hrana i lijekovi.
Ipak, premijer je u načelu pristao, a vlada će ga po svoj prilici slijediti (Smotrich i Ben Gvir uprkos prijetnjama ostaju u vladi). Najvažnije je da se zaustavi uništenje Gaze.
Borba za identitet zamagljuje zločine
Očekivalo bi se da u medijskom prostoru jedina tema bude razaranje Gaze, ali znatan broj nezavisnih analitičara pažnju i dalje posvećuje mobilizaciji građana protiv Netanyahua i izborima koji bi trebalo da se održe sljedeće godine. Zbog toga je zamagljena granica između borbe protiv premijera i zahtjeva za prekidom rata. Glavni argument antibibijevske kampanje je da premijer drastično mijenja identitet zemlje, pretvarajući je u neku vrstu mesijanske države, pa je borba protiv njega krucijalna za opstanak Izraela.
Prihvatanje stava da je to najvažnije društveno pitanje ujedno znači odvraćanje pažnje od genocida u Gazi i etničkog čišćenja Zapadne obale, tema koje ostaju u sjeni borbe za “liberalnu državu”.
Čuju se jadikovke da će Izrael postati Mađarska, iako o tome sada može samo da se sanja: zločini u Gazi i na Zapadnoj obali daleko nadilaze Orbanovo pravno nasilje. Upadljivo je koliko se malo pažnje pridaje činjenici da je premijer, zajedno s Galantom, traženo lice na potjernici Međunarodnog krivičnog suda. Građani Izraela još uvijek misle da je moguće zamajavati svijet Bibijevim odnosom prema pravosuđu i medijima, jer tako i sebe mogu ubrojati u njegove žrtve.
Povlačenje države iz mira
Jedan dio javnosti se nada povratku na scenu ljevice (ili onoga što je ostalo od nje) i njenom ponovnom ulasku u politiku, koju je napustila još od kraja osamdesetih i nestala u lukrativnijim oblastima finansija i IT sektora. Uz poziv na povratak ljevice u politiku ide i zahtjev da država preuzme ulogu inicijatora mirovnog procesa. I zaista, nakon ubistva premijera Rabina 1995., država se povukla iz mirovnih pregovora i taj zadatak prepustila desnici koja je preuzela i vođenje države.
U praksi to znači da je sve vezano za istinski mirovni proces bilo prepušteno nevladinim organizacijama koje se jedine bave izgradnjom veza između Jevreja i Palestinaca kako bi se ljudi pogođeni konfliktom upoznali i razumjeli patnju druge strane. Slabosti ovog pristupa su se ispoljile odmah poslije 7. oktobra, a naročito nakon invazije Gaze: uzajamna empatija je nestala, a ojačalo razočarenje u saborce s druge strane.
Elita odbija priznati patnju
Predstavnici nevladinih organizacija smatraju da je težnja ka miru prije svega politički projekat kojim se mijenja sistem u kome ljudi žive, a ne rezultat ličnih odnosa. Ali to podrazumijeva da Izrael posjeduje kapacitete za promjene, dok realnost pokazuje da bi oni tek trebalo da se izgrade. Izraelska ljevica odbija da prizna da su patnje Palestinaca strašnije od svih napada na vrhovni sud i pravnu savjetnicu vlade. Jer i ove institucije snose dio krivice za odnos prema Palestincima od kojih se očekuje da prihvate jevrejsku nadmoć kao prirodno stanje stvari.
Porazno je to što Gaza nije u fokusu liberalne elite, jer to je ispit humanosti izraelskog društva na kome je zemlja pala i jedino kroz drugačiji odnos prema Palestini to društvo može povratiti svoju ljudskost. Umjesto toga se raspreda priča o Izraelu poslije rata kao “jevrejskoj i demokratskoj” državi, iako bi od te floskule moralo pod hitno da se odustane ako se želi da svijet opet prihvati Izrael poslije počinjenih ratnih zločina.
Ista utopija ljevice i desnice
Izraelska ljevica još jedino nije probala da preuzme odgovornost za počinjene zločine, a bez toga istinski mir neće biti moguć. Fantazija da će Gaza nestati, da će postati odgovornost nekog drugog (Evrope) je zajednička utopija ljevice i desnice. Činjenica je da i ljevica strahuje od Izraela kao države svih svojih građana. Cijeli politički spektar očekuje da Palestinci nastave da žive pod izraelskom upravom, zauvijek potčinjeni (što bi htjela desnica) ili dok ne dođe do razdvajanja dva naroda (što želi ljevica).
U ovom ratu je ljevica osuđivala retoriku desničara, ali ne i učinjena zlodjela. Dvije godine je izbjegavala da se prema njima jasno odredi, jer nema snage za kritiku vojske. Taj njemušti stav je takođe doprinio činjenju genocida. Umjesto osude vojnih operacija, ljevica je uz ostatak društva učestvovala u radu ubilačke mašine slanjem svoje i tuđe djece u rat.
Orli Noj, predsjednica nevladine organizacije B’Tselem, navodi da će izraelsko društvo morati da prođe kroz denacifikaciju kako bi se vratilo u naručje čovječanstva. Izrael je daleko od tog trenutka. U društvu nema aktera koji bi počinioce izveo pred sud, niti ima nagovještaja bilo kakvog priznanja i pokajanja. Dok se istina zataškava, Izraelci žive u lažnoj stvarnosti koju su kreirali državni organi i mediji.
Srbija: Saučesništvo u zločinima
Stvorene mehanizme savezništva države i građana oko počinjenih zločina u ime odbrane nacije je teško razbiti. Ni veličanstvena borba građana Srbije, koja se vodi skoro godinu dana, ne uspijeva da ukloni aveti iz ružne prošlosti, jer se nikada nije došlo do osude ratnih zločina iz devedesetih. Iako se jedinstvo demonstranata u borbi protiv režima zasniva i na nadi da bi se sada pravili drugačiji izbori, mehanizam saučesništva u zločinima je i dalje prisutan. U Srbiji su obilježene godišnjice NATO bombardovanja i Oluje, ali ne i genocida u Srebrenici. Po pitanju srpskih ratnih zločina, građani Srbije imaju isti stav kao režim. Da bi se ta neprijatna istina prikrila, preispitivanje savjesti je, čini se, opet ostavljeno za neko drugo vrijeme i neke nove ljude.
