Island je zemlja vilenjaka, patuljaka i drugih mitskih bića, mjesto gdje možete posmatrati kitove i svjedočiti čaroliji polarne svjetlosti. Danas slovi kao jedna od najsigurnijih država na svijetu, što ne iznenađuje s obzirom na to da cijeli otok broji tek nešto više od 400.000 stanovnika. No, iza te idilične slike krije se i mračna prošlost, koju ćemo danas razotkriti.
Genetski mozaik
Da bismo stigli do Islanda, moramo krenuti daleko na sjever Atlantskog okeana, prema području smještenom između Grenlanda, Norveške i Škotske. Budući da je veći dio otoka neplodan i neobradiv, stanovništvo je koncentrisano uglavnom uz obalu, osobito na jugu. Genetska analiza savremenih Islanđana otkriva fascinantnu priču o njihovom porijeklu.
Otprilike 70% muškog porijekla Islanđana potječe iz nordijskih gena. To se utvrđuje analizom Y kromosoma, koji se prenosi isključivo s oca na sinove. On jasno pokazuje dominaciju nordijskih muških predaka.
S druge strane, za proučavanje ženskog porijekla koristi se mitohondrijska DNA (mtDNA) – mali stanični “organ” koji se nasljeđuje isključivo od majki. Upravo ona otkriva da su dvije trećine ženskih predaka bile keltskog porijekla, s područja Škotske, Irske i sjeverozapadnih britanskih otoka.
To znači da su moderni Islanđani genetski spoj nordijskih muškaraca i keltskih žena. Iza ovog genetskog mozaika krije se priča o nasilju i prisili, jer Keltske žene nisu dobrovoljno putovale na Island.
Seksualne robinje
Vikinški pohodi često su imali za cilj, osim standardne pljačke i otimačine dobara, i otimačinu žena. One su služile ne samo kao seksualne robinje, već su bile iskorištavane i u proizvodnji tekstila te drugim kućanskim poslovima. Tekstil je u Skandinaviji tradicionalno bio povezan sa ženama, pa se lov na robove može tumačiti i kao dio ekonomske strategije Vikinga.
Vikinzi su se s pohoda često vraćali sa ženama i djecom, što jasno ukazuje na postojanje seksualnog ropstva. Postoje naznake da su Vikinzi prakticirali poligamiju, što je u hijerarhijskom društvu značilo da su niži slojevi teže dolazili do žena, pa su posezali za ropkinjama koje su višestruko iskorištavale.
Život robova bio je strašan. Ako bi robinja počinila prekršaj protiv svog gospodara, mogla je biti kažnjena rezanjem udova ili žigosanjem lica. Njihova vrijednost bila je često niža od vrijednosti životinja. Još gori je bio običaj da, kada bi gospodar preminuo, često bi se ubijao i njegov rob ne bi li mu služio i u zagrobnom životu.
Genetika tako ne otkriva samo porijeklo, već priča i priču o nasilju, prisili i stvaranju nove populacije, koja je mješavina nordijskih i keltskih običaja, s prilično mračnom pozadinom koja prkosi idiličnoj slici modernog Islanda. Ova genetska studija tako služi kao podsjetnik na brutalnost koja je oblikovala rane faze naseljavanja ove fascinantne zemlje.
