Postoji nešto u tim šumama života – one se ne zgušnjavaju, samo se šire, poput dima iz vatre koji prelazi s jedne generacije na drugu, kroz ruke koje drže puške, srca koja gore. U Sierrama Maestri, u tim zelenim grudima Kube, gdje se revolucija rađala iz krvi i kiše, osjetila sam ga prije nego što sam ga vidjela. Bio je to trenutak između sumraka i noći kad lišće šapuće tajne onima koji slušaju, a vlaga nosi miris zemlje koja je vidjela previše smrti.
Sjedila sam na panju starog drveta, sa svježim ožiljcima od borbi koje nisu bile moje, i čekala – ne znam zašto, ali znala sam da dolazi. Onaj koji je uvijek dolazio u trenucima kad se svijet čini prevelikim za jednu ruku.
Čulo se kretanje – ne korak, već šuštanje, poput vjetra koji nosi barut. Pojavio se iz sjene, u zelenoj uniformi koja je mirisala na kišu i duhan, s bradom koja je rasla kroz godine egzila, i rukama koje su još mirisale na Boliviju. Sjeo je prekoputa mene, na drugi panj, i zapalio cigaru. Dim se uspinjao u vijugama, poput misli koje ne mogu stati.
Nakon tišine koju je ispunjavao samo zvuk skakavaca progovorio je glasom dubokim poput rijeka koje su presjekle Ande:
“Šta te dovelo ovdje, compañera? Ove šume ne zovu one koji nisu spremni za vatru”.
Pogledala sam ga, srce mi je tuklo poput bubnja u maršu.
“Gledao si svijet kroz optiku gerile, klase i borbe protiv imperije. Kada vidiš Bosnu, zemlju koja se raspala u krvavom ratu, ne zbog sukoba radnika i kapitala, već zbog etničke podjele, šta ti kaže marksistička dijagnoza? Gdje je pogriješila revolucija solidarnosti koju je Jugoslavija bar pokušala da stvori? Šta biste rekli ljudima koji se bore protiv imperijalizma koji se zove ‘mir’, ali miriše na bombu?”
Naslonio se, cigara mu je tinjala u mraku. Oči su mu blistale, ne od bijesa, već od te vatre koja je palila revolucije širom svijeta.
“Bosna… ah, Bosna. Vidio sam je u novinama, u izvještajima iz Havane, kad sam još bio živ da čitam. To nije samo zemlja, to je rana na licu Balkana, gdje se imperijalizam sakrio iza zastava ‘humanitarnosti’. NATO, SAD, Evropa – oni dolaze s bombama i obećanjima, ali ostavljaju samo pustoš. Kao u Vijetnamu, kao u Kongu. Revolucija u Bosni nije bila samo za granice, bila je za dušu naroda koji se budi protiv lanaca.
Vidim uspješno implantiranu kontrarevoluciju. Ljudi su se okrenuli zidu, umjesto neprijatelju. A neprijatelj nije komšija s kojim se dijeli zaporak, već globalni kapital i imperijalistički centri moći koji profitiraju na vašoj dezintegraciji.
Vaša tragedija nije bila genetska, bila je ekonomska i ideološka. Nacionalizam je buržoaski lijek protiv klasne svijesti, a vi ste ga popili kao otrov. Umjesto da se radnici Sarajeva, Beograda i Zagreba ujedine protiv onih koji su ih osiromašili, oni su im dozvolili da ih posvađaju oko mitova, zastava i krvnih zrnaca.”
“Ali, zar ta nacionalna energija, taj očaj i spremnost na borbu – zar se to nije moglo kanalizirati u revolucionarni cilj? Zar je cijela ta energija morala da ode na samouništenje”, pitala sam tiho.
Che Guevara se zamisli, pogled mu je bio hladan i precizan, poput hirurškog skalpela:
“Mogla je, da je postojala avangarda. Ali nije. Kada nestane jasna klasna vizija, ljudi se vraćaju plemenskom. Sva ta energija nije bila revolucija, već pogrebna lomača na kojoj su izgorjele godine socijalističke izgradnje.
Vi danas imate zemlju gdje su se zidovi nacionalizma podigli iz pepela, a ispod tih zidova sjede isti buržoaski eksploatatori, samo su im sad kravate različitih boja. Najveća pobjeda imperijalizma u Bosni je što je narod uvjeren da su mu komšije veća prijetnja od MMF-a.
Bosna nije mjesto gdje se revolucija rodila, to je mjesto gdje je revolucija zamrznuta i zaleđena u međunarodnim sporazumima i obećanjima”, nervoza mu se osjetila u glasu, pa je usporio:
“Ali, reci mi, compañera, zašto Bosna? Šta te vuče u tu maglu brda i rijeka? Je li to solidarnost ili samo bol koji se prenosi poput dima?”.
Duboko sam udahnula, miris šume miješao se s dimom.
“Solidarnost, Che. Jer Bosna je poput Kube – mala ali puna vatre. Tamo su se ljudi borili ne samo za zemlju već za ideju: da se u multietničkom srcu može roditi nova svjetlost. Ali imperijalizam je pobijedio, ostavio nas podijeljene, s ranama koje ne zarastaju. Šta bi ti poručio tim ljudima danas? Onima koji se i dalje bore za ideju Bosne?”
Njegov glas postaje još tiši ali intenzivniji:
“Poruka je jednostavna, ali bolna: prestanite da se borite protiv duhova prošlosti. Borite se protiv neokolonijalizma koji vam kroji sudbinu danas. Oslobodite se tog ideološkog terora koji vas tjera da mrzite. Ujedinite radnika, seljaka i studenta – to su jedine tri nacije koje su zaista bitne.
Jer, sve dok radnik vjeruje da je kapitalista njegove bolji od radnika ‘druge’ nacije, on će ostati rob. Bosna neće biti slobodna na geografskoj karti, već samo kada ponovo otkrije svoju klasnu solidarnost”.
Vazduh se zgušnjavao, kao da i sama šuma čeka njegovu presudu. Dim mu je titrao oko lica poput vela vremena — i tada sam shvatila da svaka revolucija, ma gdje se dogodila, ima isti miris: znoj, krv i nada.
Nakratko je zašutio. Pogled mu je pobjegao negdje iza horizonta, tamo gdje su magla i dim gubili oblik. Činilo se kao da u tom trenutku vidi sve revolucije svijeta – one uspjele, izdane i one koje se nikad nisu ni dogodile. Najveća zabluda Bosne je što misli da je mir kraj borbe. Mir potpisan krvlju, a cementiran Dejtonskim lancima, nije sloboda, već samo pauza koju imperijalizam koristi da prebroji plijen. Oni su Bosnu pretvorili u ideološki spomenik neuspjeha, u grobnicu solidarnosti. U toj tišini zasićenoj vremenom, oči su mu govorile više od riječi.
Nasmijao se tiho, ali taj smijeh nije bio ni život, ni smrt — bio je kao eho revolucije koja zna da je preživjela samo u sjećanju:
“Bosna nije samo rat, to je lekcija za svijet. Imperijalizam ne dolazi samo avionima, dolazi s lažnim obećanjima, s ‘demokratijom’ koja dijeli i vlada. Tamo, u tim brdima, vidio bih gerilu duha: Bošnjaci, Srbi, Hrvati – svi oni, spojeni u borbi protiv onog što ih dijeli. Revolucija nije u pucnjavi, ona je u srcu”.
Nakon ovih riječi, Che je otpuhnuo gust oblak dima. Zvuk skakavaca se na trenutak prekinuo, kao da je i sama džungla zastala da čuje presudu. Pogledao me je direktno, a u njegovim očima gorjela je tiha vatra svih onih koji su dali sve za ideju.
“Borite se ne za teritoriju, već za budućnost gdje nema lanaca. Imperijalizam je hidra – odsijeci glavu, ali ako ne spališ korijen, izrašće nova. Ali upozori ih, compañera: revolucija traži žrtvu. Kao što sam ja dao svoju u La Habani, s injekcijom koja nije bila samo otrov već i svjedočanstvo. Bosna mora naučiti da se ne zadrži na pobjedama, mora ići dalje, preko granica, u solidarnost sa svim ugnjetenim. Jer ako ne, imperijalizam će se vratiti, s novim licem.”
Govorio je polako, riječi su mu padale poput lišća u kiši, svaka noseći težinu godina.
Pitala sam ga: “Bosna je puna rana – Dayton, ratovi, podjele. Kako se to liječi?”
“Solidarnost je lijek, ali gorak. Ne traži oproštaj – traži pravdu. U Bosni, gdje se vjera i etnička braća miješaju u krv, revolucija mora biti univerzalna: protiv kapitala koji hrani ratove, protiv imperijalizma koji vlada. Ja sam lutao po svijetu, Kuba, Kongo, Bolivija, i svuda sam vidio isto: narod koji se budi. Bosna je taj narod. Reci im: ‘Nemojte čekati spasioca. Budite spasioci sami. Revolucija je vječna – ona živi u vama, u onima koji pišu, bore se, vole uprkos svemu.'”
Tišina je bila teška kao kamen, samo šum lišća i tinjanje cigare. Ustao je polako, kao da ga vuče nevidljiva nit, i pružio mi ruku – hladnu, ali čvrstu poput stijene.
“Idi sada, compañera. Šume će te pustiti, ali pamti: revolucija nije kraj, već početak. Ako Bosna zaboravi, vratiću se – ne da vodim, nego da podsjetim. Jer ideje ne umiru od metka, nego od šutnje.”
Nestao je u tami, ostavivši samo dim koji se uspinjao prema zvijezdama, i miris zemlje koja je još mirisala na slobodu. Sjedila sam tamo, s tim riječima u grudima, osjećajući kako se šume šire – ne samo na Kubi već i u brdima Bosne, gdje još kuca srce otpora. U tom trenu, ruke su mi mirisale na kubanski duhan i bosanski barut – na istu vatru, na istu, neizvršenu revoluciju. U tim šumama, gdje se dim miješa s maglom, shvatila sam da Che nije otišao – on je ostao u nama, u svakoj riječi koja se bori protiv šutnje, u svakom koraku koji vodi prema solidarnosti. Ako Bosna sluša, njegov glas će se vratiti jači, poput vjetra koji pali vatru. A ti, compañera, nosi ga u srcu – jer revolucija nije u prošlosti, ona je u tebi.
Disclaimer: Svaka sličnost sa slavnim revolucionarima je slučajna. Ili nije?
