U zemlji u kojoj se energija troši na sve osim na – energiju, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila je hladne brojke koje tresu temelje “stabilnosti” na kojoj politički prvaci grade svoje kule.
Cijena struje za domaćinstva u BiH nije više samo stavka na računu već lako čitljivi lakmus-papir koji otkriva brutalni paradoks: BiH je izvoznik energije, a uvoznik siromaštva.
Stabilnost s digitronom u ruci
Prema zvaničnim podacima BHAS-a, cijene električne energije za domaćinstva u BiH porasle su za 9,5% u prvoj polovini 2025. godine. Cijena struje za prosječnu potrošnju iznosi sada oko 18,27 KM na 100 kWh – s PDV-om, taksama i, naravno, bez ijednog suvislog objašnjenja iz resornih ministarstava.
Rast cijena električne energije nije tek broj u Excel tabeli – to je gorka realnost u kojoj se svaka sijalica uključuje s digitronom u ruci. Jer svaka kilovat-sat manje znači još jedan dan opstanka u zemlji u kojoj su računi jedino što stiže tačno na vrijeme.
Ni plin nije pošteđen. U istom izvještaju navodi se da su cijene prirodnog plina također porasle, kako za domaćinstva, tako i za privredu – što, u prevodu na svakodnevni jezik, znači da će zima 2025. biti toplija jedino za one koji je ne plaćaju. Termoelektrane su državne, ali su računi privatni, i tu se priča o energetskoj “nezavisnosti” pretvara u vječni vic sa neveselim računom na kraju mjeseca.
Tišina vlasti i laboratorija paradoksa
Političari, naravno, o tome šute. Mnogo je lakše držati govore o “evropskom putu”, “entitetskoj ravnopravnosti” i “stabilnim budžetima” nego priznati da domaćinstvo s prosječnim primanjima od 1.000 KM sada daje desetinu prihoda samo na režije.
I nije problem samo u poskupljenju nego u tišini sistema – u činjenici da je energetska kriza postala normalizovana kao dio pejzaža, poput rupa na cestama i ispraznih obećanja. Za vlast je svaki proizvedeni megavat politički kapital, a za narod – egzistencijalna računica.
Dok Dodik i Čović kroje “nove entitete” i vode rat za svaki procenat vlasti, običan građanin računa kako da preživi “stari račun”.
I tako se BiH sve više pretvara u laboratoriju paradoksa: Država koja izvozi struju, ali uvozi siromaštvo. Zemlja koja ima rijeke, ali nema pritiska u cijevima. Vlast koja proizvodi toplu retoriku, a drži građane u hladnim stanovima.
Ako se ovim tempom nastavi, jedini kilovati koji će biti besplatni biće oni što ih narod troši na društvenim mrežama – dok komentariše kako ga grije obećana, ali nikad ostvarena, stabilna budućnost.
