Kiša je sipala kao loše, previše ohlađeno vino – ono koje grize jezik poput zaboravljenog grijeha, ostavljajući metalni okus krvi i tuge na nebu, onaj okus što te budi težinom noćne more, gdje se san i strah miješaju u jedno gnijezdo. Mrak se lijepio za kapute poput vlažnog daha starog ljubavnika koji ne zna za oproštaj, i za zidove ove kafane, koja je imala miris starog dima – onog što se uvlači u pluća i ostaje tamo, kao uspomena na požar koji nikad nije dogorio, dim koji guši srce i muti oči suzama koje nisu prosute. Miris ispraznih obećanja, onih šaputanih u tamnim sobama prije pucnja, obećanja koja su se raspršila poput dima iz cigarete, ostavljajući samo pepeo na jeziku i prazninu u grudima. I miris zaboravljenog hljeba – suhog, trulog, poput onog što se jede samo kad nema ništa drugo, a glad je već postala bol, bol koji grize iznutra poput glodara u tamnici.
Ova kafana bila je ratno polje bez granica, gdje su se vodili ratovi što nikada nisu objavljeni – tihi sukobi duša, gdje se gubilo sve prije nego što je i stiglo na ratno polje: srca razbijena poput staklenih čaša, tajne prosute poput vina po podu, životi ugušeni u dimu cigareta i laži. Zidovi su upijali jecaje poput spužve, svaka ogrebotina na malteru bila je rana, svaki ožiljak na drvu šanka – priča o noći kad je ljubav postala izdaja, a izdaja – jedini način da preživiš.
U ćošku sjedi žena. Zvali su je Mata Hari, ime koje je zvučalo poput egzotične pjesme, poput plesa pod palmama, ali je bilo samo maska za bol, za tu duboku, neizlječivu ranu koja je krvarila iznutra. Ovdje, u ovom dimu, znamo da je rođena kao Margaretha Zelle, čista duša poput planinskih izvora, puna snova o vjetru u kosi, o slobodi u koracima koji ne nose lance. Ali život je to sunce ugasio, pretvorivši ga u plamen koji gori za tuđe oči, prodajući ga kao luksuz za mušku taštinu, za one koji su mislili da mogu kupiti svjetlost za svoju tamu. Njena koža, nekad meka kao svila pod mjesecom, sada je bila ožiljcima ispresijecana poput stare mape – svaka linija priča o granici koju je prelazila, o noći kad je tijelo postalo valuta, a srce – samo kolateralna šteta, srce koje je tuklo brže od topova, ali tiho, u strahu da niko ne čuje.
Vidim je kako skida rukavice kao što drugi skidaju istinu — prst po prst, polako, s onim bolnim, gotovo erotskim nježnostima koje skrivaju očaj, svaki pokret poput rituala oproštaja od dijela sebe. Rukavice su crne, izlizane, poput njenih uspomena – nose tragove tuđih ruku, tuđih laži, tuđih noći kad je dodir postao oružje, kad je svaki prst na njenoj koži bio kao olovo iz pištolja. Svaki prst koji se oslobađa donosi dah olakšanja, ali i talas tuge koji joj navlači oči suzama koje ne pada – one samo stoje tamo, poput kapljica rose na paukovoj mreži, spremne da se rasprše u ništa, u tu duboku prazninu koja je gutala njenu dušu godinu za godinom.
“Šta prodaješ, gospođo”, pita konobar, čije su oči izlizane od tuđih pogleda kao stari drveni šank, pun krugova od čaša koje su se razbijale u tuđim rukama. On je ovdje hroničar, čovjek koji je vidio kako prolaze epohe, ratovi, revolucije, ljubavi, a ostaju samo isti strahovi, iste pobjede u flaši i isti gorki talog na dnu duše, talog koji se slaže poput sedimenata u rijeci punoj tijela. Njegov glas je hrapav, poput škripanja na vratima groba, ali u njemu ima nekog sažaljenja, onog dubokog, bezizlaznog, što dolazi od godina provedenih u ovoj rupi, gdje je svaka priča samo varijacija na temu gubitka, gdje je svaka suza samo kap krvi u moru laži.
“Ono što svi kupuju”, kaže Mata Hari, a glas joj je grublji od viskija, onog starog, izbodenog, što grize grlo poput noža u rebrima, grize duboko, ostavljajući ožiljak koji ne zarasta. U tom glasu ima oluje – gromova neizgovorenih riječi, kiše suza koje nije prosula, vjetra koji je nosio njene snove preko granica koje nikad nije htjela prelaziti, vjetra koji je hujao kroz njeno srce poput oluje bez kiše. “Priču. Najjeftiniju i najskuplju robu u ovom prokletom gradu. Jeftinu jer svako ima jednu, a skupu jer je plaćaš krvlju, znojem i komadom duše koji nikad ne dobijaš nazad, dušom koja se rasparča poput zastave u vjetru ratova.”
Plesala je za generale, ljubila uniforme umjesto ljudi – one hladne s mirisom baruta i laži, koje su joj se čvrsto omotavale oko struka poput omče koja je stezala svaki put kad bi se osmjehnula. Slušala je parole srebrenim ušima, jer je znala da je svaka velika ideja samo uvod u još veće uništenje – parole koje su zvučale poput himni, ali su završavale kao krikovi u rovovima, krikovi koji su joj se urezali u uši poput žigosanja. Njene usne nisu bile izdaja, bile su teritorija – okupirana zemlja, gdje je svaki poljubac bio sporazum o primirju koji je trajao kraće od noći, ostavljajući za sobom okus pepela i soli od suza, okus koji je curio niz njen vrat poput krvi iz rane koja ne prestaje krvariti. Svaki dodir bio je pregovor, svaki uzdah – kapitulacija, a ona je bila ta koja je uvijek gubila, iako je pobjeđivala njihove tajne, njihove slabosti, njihove noćne more koje su joj šaputali u tamu, noćne more koje su postale njene – teške, gušeće, poput lanaca oko vrata.
Nagela se prema konobaru, pa mu šapnula, kao da odaje posljednju tajnu, tuširala ga je svojim dahom, toplim i gorkim poput čaja od pelina, punim mirisa zaboravljenih ljubavnika i izgubljenih ratova, mirisa koji je nosio težinu godina, težinu odluka koje su je lomile iznutra poput talasa o liticu. Oči su joj bile duboki bunari, u kojima se ogledalo samo pitanje: “Zašto ja?” – pitanje koje je postalo njena himna, njena molitva u vakuumu, molitva koja nije imala Boga, samo eho u praznoj duši.
“Ako te pitaju ko sam, reci im: Mata Hari, kurva. Ne špijunka, ne igračica, nego kurva. Jer kurva proda svoje tijelo – to je samo meso, krv i koža što se ljušti pod tuđim rukama, koža koja se rasteže i puca pod težinom tuđih želja. Ali špijunka proda tuđe živote – prodaje duše, prodaje majke, djecu, cijele narode za jedan šapat u tami, šapat koji postaje vrisak u sudnici. Ja sam bila ta koja je platila ono što su oni uradili – platila sam njihove greške svojim imenom, svojim tijelom, svojim srcem koje sad kuca samo iz inata, iz tog dubokog, gnječećeg bijesa koji me drži živom.”
Žena koja je platila tuđu cijenu – nisu je ubile tajne, one su bile samo sjene, hladne i tihe poput magle u dolini punoj grobova, sjene koje su je proganjale noću, šapćući imena mrtvih koje je izdala, iako nije. Ubila ju je potreba muškaraca da svoj poraz objese nekome oko vrata, poput medalje od olova koja te vuče na dno, olova koje je topilo njenu dušu godinu za godinom. Njena je uloga bila da bude savršena krivica, kriva unazad – ona koja je mamila, ona koja je izdala, ona koja je uzrokovala da njihove strateške greške izgledaju kao nesreća, poput oluje koja je došla iz vedra neba, oluje koja je uništavala živote, a njene greške su bile samo kap u tom potopu. Dovoljno lijepa da im zamuti mapu – njene oči, tamne poput noći bez zvijezda, bile su magnet za njihove poglede, njene usne – obećanje slobode u lancima, obećanje koje je lomilo srca poput stakla pod čizmom. Dovoljno slobodna da im zapne za zube kao opasna istina, poput trna u grlu koji grize svaki put kad prozbori laž, grize duboko, ostavljajući krvavi okus krivnje koju nije zaslužila.
Nije bila naivna. Shvatila je da je svijet veća i prljavija pozornica od svake kafane – pozornica gdje su karte za ulaz jeftine, ali se izlaz plaća kožom, krvlju i komadima duše koji se ne mogu zalijepiti, komadima koji se raspršuju poput pepela u vjetru. Plesala je bez muzike, jer je ritam ionako diktirala istorija – taj neumoljivi, krvavi valcer gdje su koraci muškaraca bili u teškim čizmama, a njeni – bosa stopala po staklu, po krhotinama snova koje su se razbijale pod njihovim težinama.
“Niko se ne sjeća detalja”, rekla je tiho, vraćajući praznu čašu na šank, a ruka joj je drhtala poput lišća u oluji – ne od straha, već od umora, od te duboke, koštene iscrpljenosti koja dolazi kad si prodao sve osim daha, koji je sad bio samo šapat, šapat koji se gubio u dimu.
“Sjećaju se samo cijene. A cijena nosi žensko ime. Ime koje se piše na zidovima zatvora, na papirima optužbi, na usnama onih koji su te koristili, a sad te pljuju s mržnjom koja je gorka poput otrova, pljuju da bi oprali svoju savjest, ali samo se umrljaju više.”
Kad je poveli na zoru, na to gorko, sivo jutro koje je mirisalo na mokar asfalt i zaboravljene snove, kažu da je pružila usne kao pečat na nepostojećem dokumentu – poljubac koji nije bio oproštaj, već kletva, tiha i smrtonosna poput otrova u čaši, kletva koja je lebdjela u vazduhu poput dimnog oblaka. Nasmijala se bez svjedoka, osmijehom koji je bio oštar poput krhotine stakla – osmijehom žene koja je znala da je njen kraj samo još jedna stranica u knjizi koju niko ne čita, stranica koja se pregleda, pa zatvara sa žaljenjem koje nije izrečeno. To je bio jedini luksuz koji nije mogla naplatiti – suvereno pravo na vlastiti kraj, nepokoren strahom, pun samilosti prema sebi, prema toj duši koja je još tinjala pod pepelom, poput uglja u vatri koja se gasila, ali još grije ruke onima koji su je zapalili.
Ako me pitaš ko je bila, reći ću ti kafanski, preko dima i tihe žalosti koja visi u vazduhu poput nevidljivog plašta teškog od godina i suza: Bila je Mata Hari, boca između dva rata, prelijepa i neophodna, puna nektara koji je otrovao one koji su je pili, nektara slatkog na jeziku, ali smrtonosnog u srcu, bila je etiketa na tuđem strahu, sjajna i lažna, koja skriva otrov ispod sjaja, etiketa koja se ljušti pod prstima vremena, svijeća što se gasi u propuhu velikih, muških planova – plamen koji osvjetljava njihove pobjede, ali sagorijeva sam, polako, bolno, ostavljajući samo vosak na podu koji se lijepi za stopala prolaznika.
Ako me pitaš šta je ostalo, reći ću: ostao je mit koji nikoga ne zasiti, i ime koje miriše na jutro poslije – gorko ali trijezno, poput prve cigarete nakon noći punih demona, cigarete koja grize pluća, ali budi osjete.
Naruči još jedno. Za nju.
Za Mata Hari. Za sve žene koje su platile tuđi patriotizam vlastitim tijelom i imenom – tijelom koje je bilo ratno polje, imenom koje je postalo metak u leđa, metak koji je probio srce, ali nije ubio duh – ostavljene da skupljaju krhotine tuđih zastava, poput djece koja grade kulu od slomljenog stakla, koja se ruši pri svakom koraku, ostavljajući krvave tragove na rukama.
I za nas. Za nas što i dalje sjedimo u ovom ćošku, s rukama umrljanim tuđim ratovima, tuđim lažima i tuđim suzama, i vjerujemo da se istina može skinuti do gole kože, pa da ne bude hladno – ali hladnoća je uvijek tu, duboka i koštana, poput zime koja prodire kroz kosti. Jer ovdje je najhladnije kada si go i kada svi gledaju, a niko ne vidi – ne vide tvoje ožiljke, ne vide tvoju bol, ne vide da si ti bio ta koža na kojoj su oni pisali svoju pobjedu, koža koja se rasteže i puca pod njihovim perima, ostavljajući samo krvave redove.
A mi? Mi samo pijemo i čekamo da noć prođe, jer sutra je uvijek isti dan – gorči, sporiji, ali naš, naš u toj dubokoj, neizlječivoj samoći gdje se srce lomi tiho, ali ne prestaje kucati.
Napomena: Ovo je zapis duše jedne noći, nikad izgovorenih riječi, a vječno prisutnih.
