U jeku rata u Ukrajini, Evropska unija je, vođena geostrateškim imperativima, dramatično ubrzala integracioni proces za Kijev. Dok se Ukrajini, suočenoj s ruskom agresijom, nudi jasan i brz put ka članstvu, Bosna i Hercegovina – zemlja okružena Evropskom unijom – nastavlja maratonsko, dvodecenijsko čekanje.
Ovo stvara gorku dilemu: dok se brza integracija Ukrajine, Moldavije i Gruzije tumači kao politička nužnost, ona istovremeno ogoljuje sporu, opstruktivnu i, za mnoge, obeshrabrujuću realnost puta Zapadnog Balkana.
Pitanje je neizbježno: Gdje je u toj novoj geopolitičkoj utrci Bosna i Hercegovina? Koliko dugo čeka i hoće li ikada dočekati ulazak u EU, ili je osuđena na vječito tavoranje na pragu?
Geopolitička brzina protiv birokratske blokade
Put BiH ka EU je bio hronika odugovlačenja. Podnijela je zahtjev za članstvo još 2016. godine. Nakon godina neispunjavanja uslova, EU je 2022. godine BiH dodijelila status kandidata, a u martu 2024. godine, formalno je odobrila otvaranje pristupnih pregovora, ali uz stroge uslove.
Kontrast s Ukrajinom je bolan:
Ukrajina: Dobila je status kandidata nekoliko mjeseci nakon ruske invazije 2022. godine, a odluka o otvaranju pregovora donesena je zapanjujućom brzinom, direktno zbog rata i sigurnosnih prijetnji. Za EU, sidrenje Ukrajine u Zapad je pitanje opstanka.
Bosna i Hercegovina: Status kandidata dobila je tek nakon trinaest godina čekanja, a otvaranje pregovora je uslijedilo kao geopolitički poklon, više zbog krize u Ukrajini, nego zbog stvarne, suštinske reforme domaćih institucija.
Ovo je stvorilo osjećaj da Evropa vrednuje sigurnost i geopolitičku stabilnost više nego stvarnu transformaciju i reforme u BiH. Lideri Zapadnog Balkana, posebno Srbije i Sjeverne Makedonije, otvoreno su izražavali frustraciju zbog toga što su njihove zemlje “preskočene” u redu, uprkos decenijama poslušnosti.
Zapadni Balkan: Samosabotaža i iskušenja
Ipak, nije samo Evropa kriva za sporo kretanje Zapadnog Balkana. Za BiH, usporavanje je rezultat duboke samosabotaže i nedostatka političke volje.
Dok se u Briselu spekulira o tome da bi 2030. godina mogla biti ciljni datum za članstvo, realnost u BiH je sumorna:
Disfunkcionalnost Daytona: BiH je i dalje zaglavljena u etničkim podjelama koje generiraju političke elite. Politička opstrukcija, prijetnje secesijom iz Republike Srpske, i konstantno podrivanje državnih institucija, direktno su u suprotnosti s temeljnim zahtjevima EU o funkcionalnosti države.
Kriminal i pravosuđe: Najveća prepreka su vladavina prava i borba protiv korupcije. Pravosuđe u BiH je pod političkim utjecajem, a rezultati u procesuiranju visoke korupcije su minimalni (BiH je rangirana među najkorumpiranije u Evropi). Dokle god korumpirane elite dominiraju političkom scenom, one nemaju interesa implementirati reforme koje bi ih dovele pred sud.
Nedostatak konsenzusa: Dok je ukrajinsko društvo ujedinjeno u borbi za EU, BiH pati od hroničnog nedostatka konsenzusa. Političke snage su u stalnom sukobu oko toga da li je EU put jedini i najbolji, pri čemu neki akteri otvoreno koketiraju s utjecajima Rusije i Kine.
Bosna i Hercegovina: Okružena i nužna
Stav da je ulazak u EU za BiH nužnost i jedina realna perspektiva proizlazi iz neizbježne geopolitičke i ekonomske stvarnosti, koju je važno naglasiti:
Geografska zarobljenost: BiH je fizički okružena EU (Hrvatska) i zemljama koje su na korak od članstva. Izolacija u takvom okruženju je ekonomska i politička samoubistvena misija.
Ekonomska Spojenost: EU je glavni trgovinski partner, investitor i ekonomsko sidro. Bez pristupa EU fondovima i jedinstvenom tržištu, BiH gubi na konkurentnosti i primorana je gledati kako njeno najproduktivnije stanovništvo, mladi i obrazovani, odlazi u EU (tzv. brain drain).
Pitanje “Hoće li BiH ikada ući u EU?” zapravo je pitanje: Hoće li političke elite BiH konačno odustati od politike podjela i korupcije koja im garantuje moć, u korist prosperiteta svojih građana?
Odugovlačenje je preskupo, a cijena se mjeri u izgubljenim generacijama. Ako EU nastavi ubrzavati procese zbog geopolitičkih razloga, BiH bi mogla ući u Uniju prije nego što su reforme zaista gotove (geopolitičko “guranje”), ali ključna promjena i dalje mora doći iznutra. Jer, bez rješavanja etničkih podjela i korupcije, ni članstvo neće riješiti probleme, već će ih samo uvesti u Brisel.
