Da li univerzum na nekom nivou misli i uči? Ovo je trnovita tema, ali jedna koju su neki istraživači spremni uzeti u obzir. Prema istraživanju objavljenom na pre-print serveru arXiV 2021. godine – radu koji još uvijek čeka recenziju – Univerzum bi mogao konstantno sam sebe podučavati kako da evoluira.
Rad objašnjava da su svi zakoni fizike koje danas možemo vidjeti ili izmjeriti zakoni koji su se sami razvijali tokom vremena, dostižući stabilnije stanje. Ako želimo shvatiti kako su ovi zakoni evoluirali, trebali bismo primijeniti Darvinovu prirodnu selekciju na kosmologiju, kažu autori, među kojima su istraživači iz Microsofta i naučnici sa Brown University.
Kosmička evolucija i snaga jednostavnosti
Dok je Univerzum težio stabilnosti tokom vremena, jednostavniji zakoni fizike na koje se oslanjao na početku, evoluirali su da postanu daleko sofisticiraniji. Na primjer, ovdje na našoj planeti, još uvijek imamo mačke i pse, ali više nemamo trilobite ili dinosaure. To je zato što su se mačke i psi pokazali najbolje prilagođenim svom okruženju i uspješno prenijeli svoje gene na potomstvo.
Ista analogija vrijedi za Univerzum – osim što kosmička motivacija proizlazi iz očigledne potrebe da se nastavi dalje, a ne da se takmiči s drugim univerzumima, tvrde autori.
Zamislite raniju verziju Univerzuma gdje je, naprimjer, gravitaciona privlačnost između objekata bila primitivniji koncept. U tom slučaju, Newtonov zakon gravitacije ne bi mogao biti istinit. Taj zakon kaže da sve čestice materije u Univerzumu privlače bilo koje druge čestice materije silom koja je direktno proporcionalna proizvodu njihovih masa, a obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti između njihovih centara.
Ali u toj ranoj, jednostavnijoj verziji Univerzuma, možda je gravitacija bila statičniji koncept. Istu liniju razmišljanja možete primijeniti i na ostalih 14 zakona fizike.
Univerzum kao AI: Samo-učenje kroz algoritme
“Tokom vremena, taj će sistem sam sebe podučavati, i neki će fundamentalni zakoni nastati, i to je ono o čemu oni [u radu] zaista govore,” objašnjava Janna Levin, profesorica fizike i astronomije. “Ako Univerzum može izračunavati s datim skupom algoritama, onda možda može raditi istu vrstu stvari koju vidimo u vještačkoj inteligenciji (AI), gdje imate sisteme za samoučenje koji sami sebe podučavaju novim pravilima. A pod pravilima, u kosmologiji mislimo na zakone fizike.”
U ovom trenutku, rad miješa kosmologiju (proučavanje Univerzuma i njegovog porijekla) s biologijom. “Pitamo se da li možda postoji mehanizam utkan u tkivo prirodnog svijeta, pomoću kojeg bi Univerzum mogao učiti svoje zakone,” pišu autori. Drugim riječima, univerzalni zakon bi mogao transcendirati sva naučna polja. To znači da bi zakoni fizike, kakve ih poznajemo, mogli biti podložni zakonima Univerzuma višeg reda koji ih kontrolišu – i koje mi ne možemo ni da pojmimo.
Ljudska ograničenja i kosmička poniznost
“Istraživanje veza između polja je ključno jer znanje nije fundamentalno podijeljeno u odjeljke,” kaže Bruce Bassett, profesor s University of Cape Town. Mi ljudi smo jednostavno uskogrudni. “Segmentiramo i sažimamo znanje u biologiju, fiziku i sociologiju zbog naših ograničenih mozgova, a cijena tog segmentiranja je da lako propuštamo zajedničke i skrivene univerzalnosti između grana ljudskog znanja.”
To bi mogao biti razlog zašto ljudi teško shvataju ideju da bi Univerzum mogao biti autodidaktičan – ne možemo je dobro objasniti našim trenutnim naučnim disciplinama. Čuveni kosmolog Neil deGrasse Tyson rekao je: “Univerzum nije obavezan da ima smisla za nas.“
I, za razliku od nas ljudi, Univerzum se ne treba takmičiti s drugim univerzumima; umjesto toga, kosmos se brine o svojim poslovima. Naravno, kada koristimo glagole poput “takmičiti se” ili “brinuti se” da opišemo totalitet, podliježemo antropocentrizmu, filozofskom gledištu da sve počinje i završava s ljudima. Tu si ne možemo pomoći. “Veliki dio načina na koji razmišljamo o svijetu ukorijenjen je u jeziku s kojim smo se upoznali,” kaže Levin. “Univerzum nema svjesni um, baš kao što ga ni [prirodna] selekcija nema; selekcija je 100 posto agnostička.”
Radikalna ideja kao poziv
Pred kraj svog rada od skoro 80 stranica, naučnici priznaju da je sve što rade pokušaj da se naprave prvi, dječiji koraci ka formiranju nove teorije. “Zaista je rano komentarisati imaju li ove ideje ikakve veze s našim Univerzumom. Osnovna ideja je intrigantna i spaja kosmologiju s temeljnim idejama vještačke inteligencije, ali je spekulativna i radikalna u isto vrijeme,” kaže Bassett.
On brzo dodaje da je teorijskoj fizici potrebna radikalna ideja. “To je poziv da se istraži luda ideja jer smo suočeni s ludim Univerzumom,” kaže. “Velike su šanse da to neće dovesti nikamo zanimljivo, ali možda će inspirisati pravi proboj, i možda će nas odvesti negdje što ni sami autori nisu mogli zamisliti.”
