Slobodan Praljak nije kontroverzna ličnost. On je pravosnažno osuđeni ratni zločinac pred Međunarodnim sudom u Haagu kao akter udruženog zločinačkog poduhvata, proglašen krivim za zločine počinjene tokom rata u BiH nad muslimanskim stanovništvom, i to uglavnom civilima. Njegov čin samoubistva kalijevim cijanidom tokom izricanja presude 2017. godine nije bio čin “martira”, već demonstrativno odbijanje autoriteta međunarodne pravde.
Na Dušni dan, dok su porodice širom BiH palile svijeće i donosile cvijeće u tišini i dostojanstvu, u Čapljini je otkriven spomenik Slobodanu Praljku. U trenutku kada bi sjećanje trebalo biti prostor pijeteta, lokalna zajednica odlučila je proslaviti ime zapisano na najcrnjim stranicama bh. istorije. Na dan kada se Bosna sjeća svojih mrtvih, u Čapljini su mrtve izdali.
Podizanje spomenika, uz blagoslov fra Bonifacija Barbarića, nije kult sjećanja nego revizionistička liturgija – moralno i civilizacijsko poniženje žrtava, negacija presuda međunarodnog prava i pokušaj pretvaranja zločina u simbol otpora te blasfemična glorifikacija zločina.
Fra Bonifacije Barbarić Praljka je nazvao “herojem” i tvrdio da je njegov cilj bio “osloboditi Hercegovinu od agresora, što su tada bili Srbi”. Nije se zaustavio na tome. Izjavio je da “niko za muslimanski narod, u svakom pogledu za vrijeme rata, nije učinio koliko je Praljak”.
“Braćo i sestro, danas je poseban dan. General Praljak vratio se u svoju Hercegovinu, svoju Čapljinu. Ovo što vidite, to su sve napravili anđeli, a anđeli su ispružena ruka Božija. Zato ne spominjemo nikoga posebno, već samo zahvaljujemo ispruženoj ruci Božijoj, našim anđelima koji su ovo ostvarili”, reći će fra Barbarić ispod nelegalne zastave i neustavnog grba.
Zakon postoji. Na papiru
Prema izmjenama Krivičnog zakona BiH iz 2021. godine, koje je nametnuo Valentin Inzko, tadašnji visoki predstavnik, jasno je definisano kažnjivo djelo negiranja genocida i ratnih zločina. Zakonske odredbe eksplicitno zabranjuju dodjelu priznanja, nagrada ili podizanje spomenika osobama osuđenim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, s propisanom kaznom od najmanje tri godine zatvora.
Ovaj događaj nije potresao javnost, reakcije su blage ili nikakve. Jedan od rijetkih koji su se pobunili bio je zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH Sanel Kajan uputivši saopštenje u kojem ukazuje na nedjelo koje je, prema njegovim riječima, imalo karakter manifestacije veličanja lika i djela presuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka u Čapljini. Kajan je pozvao sve nadležne institucije da poduzmu mjere i pokrenu odgovarajuće postupke protiv organizatora i učesnika navedenog skupa.
Kajan: Zakon je jasan – pitanje je zašto ga niko ne primjenjuje
“Ono što je poražavajuće jeste činjenica da su javnost i mediji već danas prešli na druge teme. Veličanje ratnog zločinca, otvoreno kršenje Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine i javno kazneno djelo uglavnom završava kao obična vijest, uz naslov ‘skandalozno'”, napominje Sanel Kajan za Antiportal.
Državno tužilaštvo, navodno, formiralo je predmet u ponedjeljak.
“Za početak, tražit ću službeni dopis od Tužilaštva da je predmet uistinu formiran. Iz više razloga. Prvenstveno – pravno, kako bismo na osnovu toga mogli pratiti situaciju”, naveo je parlamentarac.
Dakle, dodaje, pravosudni organi bi morali odmah djelovati i okončati ovaj i sve druge slične slučajeve, jer zakon je jasan! Pitanje je zašto to ne rade?! I kako to promijeniti?!
Podsjeća na to da je odranije u Federaciji BiH Krivičnim zakonom propisano da krivično djelo čini onaj ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji BiH, i to na način da javno poriče ili opravdava genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratne zločine utvrđene pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda.
“Ni prema ovom zakonu nikada nije podignuta optužnica za negiranje zločina ili veličanje ratnih zločinaca, a tužioci su isticali da su odredbe Zakona neprecizne i ne omogućavaju optuženje”, priča Kajan.
“Negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca prijete ponavljanjem zločina i ponovo traumatiziraju preživjele. Pošto domaće političke snage to ne mogu (ili ne žele), iz brojnih razloga, visoki predstavnik bi trebao ponovo potvrditi važnost vladavine prava u BiH kao postgenocidnom društvu, tako što će osigurati krivično gonjenje poricanja genocida, govora mržnje i veličanja osuđenih ratnih zločinaca”, jasan je parlamentarac.
Kada sve nenormalno postane normalno, a svaki čin nepravde prođe bez glasa otpora, ne svjedoči li to da smo kao društvo potonuli u ravnodušnost?
“Bojim se da smo vremenom, kao društvo, postali duboko rezignirani i indiferentni na ovakve akte morbidnosti, nelegalnosti i konstantnog vrijeđanja žrtava. Nedavno je otkriven spomenik ‘stvaraocima RS-a’ na Palama, i to je prošlo kao ‘skandalozno’ i završilo pod tepihom”, cijeni Kajan.
Znamo koja bi bila ispravna reakcija državnih institucija u ovom slučaju – hitno procesuiranje, javna osuda i sankcionisanje svih odgovornih – ali znamo i da se to najčešće ne dešava, a veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida mnogo su prisutniji nego prije, recimo, deset ili petnaest godina.
Kajan upozorava na to da se moramo aktivno suprotstaviti veličanju ratnih zločinaca i negiranju genocida. Jer, kako objasniti nehuman i necivilizacijski odnos prema žrtvama, ne samo falsifikovanjem istine nego otvorenim slavljenjem osuđenih ratnih zločinaca, davanjem njihovih imena ulicama ili školama?!
“Sa zakonom ili bez njega, istina se mora prihvatiti. Žalosno je da su neki ljudi, ali i cijele grupe spremni ići toliko daleko u vrijeđanju žrtava, ali i ignorisanju zakona države u kojoj žive, ohrabreni neefikasnošću pravosuđa – da javno prenose manifestacije u kojima se glorificiraju presuđeni ratni zločinci, oni koji su odgovorni za masovna ubijanja, teror, mučenja, protjerivanja, urbicid, genocid…”, upozorava Kajan i dodaje da “također frustrira činjenica da je, recimo, za ovo konkretno krivično djelo, podizanja spomen-obilježja i javno veličanje lika i djela zločinca Praljka u Čapljini, prijava podnesena i Tužilaštvu HNK-a, i Tužilaštvu Federacije BiH i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Čovjek bi pomislio da je naše pravosuđe toliko efikasno da će ovo krivično djelo biti procesurirano u roku do pet dana, a njegovi organizatori i oni koji podržavaju isto biti sankcionisani. Ipak, bojim se da će proći dugo vremena za bilo kakvu konkretnu reakciju”.
“Nakon posljednjeg slučaja obratio sam se OHR-u preko službi Parlamenta u kojem sam zastupnik. I sarajevskom i mostarskom uredu. No, evo treći dan – a odgovora od njih nema, niti bilo kakve reakcije”, zaključuje Sanel Kajan za Antiportal.
Markovina: Crkva i HDZ sistematski glorificiraju zločin
A da li istoričar i kolumnista Dragan Markovina čin podizanja spomenika vidi samo kao izolovani izliv nacionalizma ili kao sistemski pokušaj afirmacije poražene Herceg-Bosne, čime se nastoji cementirati ratna podjela i poništiti antifašističko naslijeđe Mostara i Hercegovine?
“Svakako nije riječ o izoliranom činu, budući da HDZ i Crkva sustavno glorificiraju i samog Praljka i nasljeđe Herceg-Bosne te ulogu HVO-a, čak intenzivnije u posljednjih nekoliko godina. I to rade prilično cinično, od otvaranja muzeja na Heliodromu, pa nadalje. Štoviše, u Crkvi se taj odnos afirmiranja zločinaca ne zaustavlja samo na ovom ratu nego seže i u Drugi svjetski rat, što smo mogli vidjeti nedavno po Puljićevoj obrani proustaškog nadbiskupa Šarića”, govori Dragan Markovina za Antiportal.
Ne smatra da se radi o cementiranju podjele, “jer se nema tu što više cementirati, nego o autentičnom političkom stavu koji je duboko problematičan, a u slučaju glorifikacije Praljka i protuzakonit”.
Ideološka dužnost lijevog spektra je da se aktivno i beskompromisno bori protiv javnog, ciničnog i sistemskog negiranja pravosnažnih međunarodnih presuda, jer je takvo negiranje temeljni udar na antifašističke vrijednosti i socijalnu pravdu.
“Ne možemo se boriti protiv onoga što dobar dio naroda podržava. Možemo govoriti, upozoravati, inzistirati na primjeni zakona, što je, vidim, županijski SDP i napravio. Ali na kraju opet dođeš do strukture pravosuđa i na koncu do mogućnosti provođenja presuda. Dakle, nisam optimist”, zaključuje Dragan Markovina za Antiportal.
Ćudić: 3o godina pokušavamo se izvući iz vrtloga obmana
A da živimo i svjedočimo vremenu u kojem zločinci postaju heroji, smatra u Edvin Kanka Ćudić, predsjednik Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije.
“Ma koliko prezentirali i govorili o činjenicama o logorima, zločinima, zlostavljanjima, među nama još postoje oni koji to negiraju ili opravdavaju. Zamjena teza po kojima ‘naš nije učinio ništa loše, samo je branio svoje’, obit će se svima o glavu. U Bosni i Hercegovini, u državi u kojoj vjersko lice blagosilja ovakve spomenika, čovjek se pita da li je 100.000 žrtava u posljednjem ratu nekome bilo malo? Ili treba proteći još krvi kako bi se neki ljudi osvijestili i shvatili da podizanjem ovakvih spomenika čine štetu svome narodu”, napominje Ćudić za Antiporta.
Potcrtava da se trideset godina pokušavamo izvući iz vrtloga laži, obmana i manipulacija i svaki put kad pomislimo da nam to uspijeva, uvijek se desi neka mračna ruka koja nas povuče nazad.
“No, to nas ne smije zaustaviti u borbi za istinu i pravdu. Stoga, UDIK s partnerskim zagrebačkim organizacijama, Centrom za žene žrtve rata ROSA, Centrom za građansku hrabrost, Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću i Ženskom mrežom Hrvatske već nekoliko godina zagovara imenovanje jednog trga po ahmićkim žrtvama u glavnom gradu Hrvatske”, reći će Ćudić.
Dodaje da bi imenovanjem javne površine hrvatska prijestonica pokazala šta misli o Herceg-Bosni, te bi se distancirala od politike devedesetih prema Bosni i Hercegovini.
“Pokazala bi da su mir i pomirenje ispred ekspanzionističke politike Franje Tuđmana. No, službeni je Zagreb još nijem na naše zahtjeve. Očito bi to bio preveliki zalogaj, pa i za glavni grad jedne članice Europske unije”, zaključuje Edvin Kanka Ćudić za Antiportal.
I dok anđeli po oltarima peru ruke od krvi, a država zatvara oči pred kamenim svjedočanstvom zločina, u zemlji bez kazne svaka laž postaje spomenik.
Bosna, naviknuta da joj mrtvi šute, šuti i ona s njima.
