Politička scena Bosne i Hercegovine ponovo je poprište drame koja nadilazi uobičajene unutrašnje sporove. Nedavna, navodno oštra rasprava u Banskom dvoru između Milorada Dodika i izaslanika predsjednika Srbije, Miloša Vučevića, koju je prenio poslanik Nebojša Vukanović, nije samo dokaz narušenih odnosa s Beogradom. Ona je glasni eho geopolitičke kapitulacije i neizbježnog pitanja: Šta je Milorad Dodik prodao Donaldu Trumpu u zamjenu za skidanje sankcija i politički opstanak?
Ova afera, koja uključuje povlačenje ključnih zakona, nagli zaokret u retorici i javne optužbe za “veleizdaju“, sugeriše da se iza kulisa odvijaju trgovine koje direktno ugrožavaju secesionističku agendu i trajno mijenjaju političku poziciju Republike Srpske.
Bijes Beograda i “kapitulacija”
Navodi Nebojše Vukanovića o povišenom tonu i neprijatnoj atmosferi u Banjaluci služe kao ključni indikator promjene. Prema tim navodima, Beograd, oličen u Vučeviću i izjavama bliskih ljudi poput Ratka Dmitrovića, nije bio samo neobaviješten o Dodikovim posljednjim potezima – bio je šokiran i nezadovoljan.
1. Simptomi nezavisne akcije:
- Netransparentnost: Beograd je, navodno, ostao neobaviješten o ključnim odlukama, poput imenovanja Ane Trišić Babić za v.d. predsjednika RS i “povlačenju zakona i kapitulaciji”.
- Vučićeva poruka: Vukanović tumači izjavu Aleksandra Vučića da “nije upućen” kao direktan signal ljutnje i razočaranja upućen Dodiku.
- Gorčina u Banjaluci: Dodikova javna izjava (“Srbiju volimo i kada se ne razumijemo”) bila bi potvrda tenzija i pokušaj da se javno ublaži sukob, dok tenzija vlada u pozadini.
Ovo sugeriše da je Dodik, pod pritiskom, napravio unilateralne poteze s ciljem zaštite vlastite pozicije, zanemarujući tradicionalni savez s Beogradom. To je znak da je pritisak SAD-a, koji traje godinama, postao toliko intenzivan da su ga Dodikovi interesi za opstanak nadvladali.
Optužbe za veleizdaju: Šta je zapravo na stolu i ispod njega?
Najteže optužbe dolaze od Ratka Dmitrovića, čije tvrdnje – da je Dodik navodno pristao na ulazak BiH u NATO i na registraciju imovine na državu BiH – Vukanović ističe kao akt veleizdaje.
Kada se ovi navodi stave u kontekst dugoročnih ciljeva američke administracije, moguće je logički zaključiti koji su stvarni ustupci mogli biti dogovoreni:
Neutralizacija NATO retorike
- Dodikova pozicija: Milorad Dodik i RS godinama su koristili veto na NATO put kao ključno političko oruđe i dokaz “suvereniteta”. Za Zapad je nastavak blokade NATO integracija BiH sigurnosni problem koji jača utjecaj Rusije.
- Mogući ustupak: Dogovor, ako postoji, ne mora značiti trenutni ulazak u NATO, već pristanak na nastavak procesa saradnje (MAP ili drugi oblici saradnje) i odustajanje od javne, agresivne anti-NATO retorike. To bi skinulo ključni argument Rusiji za njeno uplitanje u BiH i olakšalo put BiH ka Zapadu, što je prioritet SAD-a.
Državna imovina i centralizacija
- Dodikova pozicija: Borba za državnu imovinu i njena registracija na entitet RS bila je centralna tačka Dodikovih secesionističkih zakona.
- Mogući ustupak: Priznavanje da država BiH ima pravo na upis imovine, ili pristanak na kompromisno rješenje koje ne podriva Dejtonski sporazum. Pitanje imovine je ključno za funkcionalnost države, a time i za zahtjeve EU i SAD-a.
Prekid saradnje s istokom
Vukanovićeva spekulacija da će mediji pod kontrolom Beograda “opletsti po Dodiku zbog antiruskih poteza” je najsnažniji indirektni dokaz ustupaka.
- Pritisak: Za SAD, Dodikovo otvoreno savezništvo s Rusijom je najveća prijetnja. Za skidanje sankcija, Dodik bi morao pristati na distanciranje od Moskve (prestanak posjeta, javne osude ruske agresije na Ukrajinu, ili barem uvođenje “neutralne” retorike).
- Cijena opstanka: Ako su sankcije bile prijetnja ekonomskom kolapsu RS-a i ličnoj imovini, Dodik bi bio spreman žrtvovati ideološke saveze s Putinom radi ekonomske održivosti.
Trump, sankcije i politički pragmatizam
Na osnovu logike političke psihologije i naših analiza geopolitike, cijela situacija svodi se na sljedeću transakciju:
Trump (SAD) nudi: ublažavanje/Skidanje sankcija (ekonomska stabilnost i lični opstanak).
Dodik (RS) isporučuje: Odustajanje od maksimalističkih ciljeva (NATO put, Imovina) i smanjenje ruske poluge (anti-ruska retorika/akcija).
- Kontinuitet politike: Iako se očekivalo da bi Trump mogao biti “mekši”, američka politika je konzistentna: očuvanje Dejtona i smanjenje ruskog utjecaja. Čak i Trump, koji voli raditi “dilove”, neće dopustiti narušavanje geopolitičke ravnoteže bez značajne kompenzacije.
- Dodikova ranijivost: Dugotrajne sankcije i izolacija dovele su Dodika do tačke gdje je izlazak iz tog pritiska postao važniji od ispunjavanja obećanja secesionistima i Beograda.
- Značaj sponzora: Vukanovićeva i Dmitrovićeva reakcija sugerišu da su obećanja dana Washingtonu direktno u suprotnosti s interesima Beograda, koji je koristio Dodika kao svoju polugu za destabilizaciju. Sada, ta poluga postaje preskupa za održavanje.
Kraj jedne agende
Oštra rasprava u Banjaluci i javne optužbe za “veleizdaju” su posljednji čin drame koja je započela američkim sankcijama. Bez obzira da li su Dmitrovićeve tvrdnje 100% tačne, logički je zaključak da je Dodik, u zamjenu za politički i ekonomski opstanak, pristao na neutralizaciju svojih najjačih opstruktivnih aduta (NATO, Imovina) i na diplomatsku distancu od Rusije.
Ova transakcija, iako možda kratkoročno štiti Dodikov režim, efektivno označava kraj secesionističke agende u njenom maksimalističkom obliku i simbolizira trijumf pritiska SAD-a.
