Vazduh je mirisao na ozon i paljevinu, a slaba, plavičasta svjetlost titrala je na staklenim cijevima. Nalazili smo se u nečemu što je ličilo na laboratoriju iz Kolorado Springsa, samo što je bila sazdana od magle i elektriciteta. Oko nas su zujali slabi, nevidljivi transformatori. U vazduhu je bila prisutna čudna, opipljiva energija – ne od struje, već od misli.
Nikola Tesla sjedio je na metalnoj stolici, uspravan i nevjerovatno elegantan u svom besprijekornom, starinskom odijelu. Njegove oči, prodorne i plave, zurile su negdje daleko, kroz slojeve vremena i prostor-vremena. U rukama je držao svježu, tek razvijenu sijalicu sa žarnom niti, ali je gledao s otvorenim prezirom.
“Došli ste iz vijeka u kojem sam ja, izgleda, još živ, ali samo na majicama”, rekao je, glasom koji je bio zvučan i čist, s blagim akcentom. “Zar niste pronašli nekog bankara ili ratnog profitera za intervju? Oni su pravi heroji vaše ere, zar ne?”
“Gospodine Tesla”, počela sam, dok sam namještala diktafon (koji je on prezrivo ignorisao), “došla sam da shvatim Vašu viziju. Vaša genijalnost je rodila naš moderni svijet: naizmjenična struja, radio, robotika. Ali pogledajte šta smo napravili. Držimo Vaše čudo u ruci, ovaj mobilni telefon, i koristimo ga za slanje slika šta smo pravili za ručak i rasprave o politici. Nismo li mi, kao civilizacija, ultimativno razočaranje Vaše vizije?”
Tesla je klimnuo glavom, a svjetlost iz cijevi se pojačala, bacajući na njegov lik oštru, plavu sjenku.
“Razočaranje? Vi ste trijumf birokratske osrednjosti!”, sarkastično se nasmijao. “Želio sam da čitav svijet ima besplatnu energiju, bežično i neograničeno. Želio sam da energija bude kao vazduh! A šta je vaš veliki uspjeh? Da ste svako kućanstvo zakačili na žicu i uveli mjerače da naplatite svaki amper! To je pobjeda bankara, ne nauke.”
Bacio je sijalicu na sto, tiho je zvecknula. “Što se tiče vašeg malog bloka plastike”, pokazao je na mobitel. “Kada sam ja govorio o globalnom sistemu komunikacije, mislio sam na prenos znanja, mira, umjetnosti, misli! Ali vi ste uzeli tu mogućnost i koristite je da prodate jedni drugima površne senzacije, digitalnu prazninu i pristrasne narative. To nije magija. To je dobro dizajnirana distrakcija od svega što je stvarno važno.”
“Ali, Vaša ideja o globalnom bežičnom sistemu na Wardenclyffeu je propala. Morali ste se boriti s Edisonom i Westinghouseom, koji su bili praktičniji i komercijalno uspješniji. Nije li komercijalizacija, na kraju, ta koja pokreće inovacije, čak i ako ih iskrivi?”
“Komercijalizacija”, prezrivo je frknuo. “Da, moj rival, gospodin Edison, bio je sjajan u pronalaženju tržišta. Ja sam želio da izum bude poklon čovječanstvu, on je želio da ga proda, i to istosmjernom strujom koja je opasna i neefikasna. Uvjerio je javnost da je naizmjenična struja opasna javno ubijajući pse i slonove! I uspio je, jer je vašoj vrsti lakše povjerovati u strah i senzaciju, nego u logiku i naučni princip.”
“Wardenclyffe nije propao zbog moje vizije. Propao je jer je J. P. Morgan shvatio da ne može naplatiti struju ako je bežična i neograničena. To je bila pobjeda novca nad genijalnošću. Ne može se praviti profit od sunca i vazduha, zar ne? Ja sam gradio utopiju, oni su gradili monopol.”
Naslonio se na stolicu, a pogled mu se vratio na zujanje transformatora.
“Recite mi, gospodine Tesla”, pitala sam, mijenjajući temu, “da li Vas brine kako će vaša zaostavština biti tretirana? Danas Vas ljudi slave, ali često zbog mistike – teorije zavjere o oružjima, vanzemaljcima. Da li se osjećate pogrešno shvaćenim?”
Tesla se blago nasmijao. Bio je to smijeh naučnika koji je odavno prihvatio ljudsku iracionalnost.
“Pogrešno shvaćen? Ja sam rođen pogrešno shvaćen! Vaša vrsta ima potrebu da stvara heroje i demone. Ako ne mogu da shvate moju matematiku, lakše im je da povjeruju da sam bio u kontaktu s vanzemaljcima. Neka im. Ja sam bio u kontaktu s eterom, s univerzalnom mašinerijom, što je mnogo komplikovanije od bilo kakvog zelenog čovječuljka. Životinje, ptice, ljudi – svi smo mi mašine, ali većina ljudi ne shvata da im je potrebno samo čitati uputstvo za upotrebu.”
Ustao je. Njegov lik je sijao u plavoj svjetlosti, ostavljajući iza sebe dugu, crnu sjenku na zidu laboratorije.
“Vidim da ste uzeli moje ideje i koristite ih. Vidim vaše mostove, vaše elektrane, vaše satelite. Mogao bih biti ponosan na to da niste zadržali ratove, mržnju i nejednakost. Da, vaš telefon je čudo – ali šta vrijedi čudo ako ga koristite za svađu s komšijom udaljnim deset hiljada kilometara? Potrošite manje vremena na slavljenje moje figure, a više na realizaciju moje vizije: besplatna energija za sve i mir u svijetu. To bi bio pravi, kako vi danas kažete, upgrade.”
Zastala sam, pa rizikovala pitanje koje danas pali rasprave brže od osigurača:
“Gospodine Tesla, danas ste simbol genijalnosti u regionu iz kojeg dolazim. Ali Vas i dalje svojataju. Srpska i hrvatska strana se neprestano spore oko toga čija je Vaša zaostavština, Vaša genetika… Je li Vaša genijalnost ikad pripadala granici?”.
Njegove plave oči su se suzile, a zujanje transformatora se pojačalo, kao da je laboratorija bila spremna da progovori umjesto njega.
“Čak se i o meni, čovjeku koji je sanjao o ujedinjenju čovječanstva, svađate. Srbin? Hrvat? Amerikanac? Ja sam, prije svega, bio građanin svemira. Moje ideje nisu imale nacionalnost, kao što je energija bez granica. A vi ste ih stavili u etničke okvire, pretvorili u trofej za plemenske svađe. To je, možda, i najveća izdaja moje vizije – što ste čak i njenog tvorca pokušali podijeliti. Ja sam bio sin elektrike, dijete etera. Nije me rodila zemlja, već ideja. Vaša svađa o meni je kao da se prepirete o oblaku – ko ga je prvi ugledao? Ko ga je nazvao svojim? Ja sam pripadao čovječanstvu, ne granici. Ako to nekoga dijeli, recite im: prestanite da se svađate o mom tijelu i borite se za moju dušu – za slobodnu energiju, za znanje bez lanaca. Jer dok se vi lomite koplja o tome čiji sam, ja sam već svuda: u svakoj žici, u svakom impulsu, u svakom snu o boljem svijetu. A ako me morate podijeliti, podijelite me jednako – pola za svakog, i onda uradite nešto korisno s tim.”
Nakon kratke, snažne pauze dodao je, s glasom punim prezira: “Vaš je problem što ne shvatate da su svi veliki naučnici ‘građani svijeta’, a svi sitničavi političari ‘građani sela’. Moje naslijeđe pripada cijelom čovječanstvu, a rasprava o vlasništvu nad mojim kostima je uvreda za mozak. Vratite se na posao!”.
I prije nego što sam mogla postaviti sljedeće pitanje, Tesla se okrenuo i nestao u blještavilu. Ostala sam sama, u laboratoriji koja je ponovo zamirisala na prašinu i usamljenost, sa zujanjem u ušima i s osjećajem da sam dobila ne samo intervju već i presudu čovječanstvu.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije?
