Priča o Black Sabbathu počinje u radničkom Birminghamu, ali ne u muzičkom studiju, već u tvornici metala. Nije tajna da je temelj cjelokupnog heavy metal žanra proizašao iz bolne nužnosti gitariste Tonyja Iommija. On je, izgubivši vrhove dva prsta desne ruke u industrijskoj nesreći kao tinejdžer, bio prisiljen svirati s bolnim plastičnim nastavcima. Kako bi olakšao pritisak na osakaćene prste, morao je spustiti “štim” gitare za ton i po. Taj tehnički kompromis — stvaranje labavih i dubokih, tutnjajućih frekvencija — rezultovao je teškim, mračnim i gromoglasnim zvukom koji se širio poput dima, nehotice stvarajući muzički blueprint za sve što će uslijediti.
Taj revolucionarni zvuk pratio je i namjeran, žanrovski potez. Bend je prvobitno svirao blues pod imenom Earth, no inspiracija je došla iz kina. Basista Geezer Butler primijetio je da ljudi plaćaju kako bi se bojali u horor filmovima (kao što je “Black Sabbath” iz 1963), pa su odlučili da taj psihološki horor prenesu u muziku. Promjenom imena bend je svjesno definisao svoj pravac, udaljavajući se od blues korijena i posvećujući se temama rata, zla, okultizma i društvene tame.
U središtu te tame stajao je vokalist Ozzy Osbourne – “Princ tame” – čiji sirovi, zavijajući glas, poput vuka u noći, savršeno je nadopunjavao Iommi-jev rif. Ozzy, sin rudara i bivši radnik krovopokrivača, donio je autentičan bijes radničke klase u stihove, gdje je urlikao o ovisnostima, ludilu i apokalipsi, čineći ga ne samo pjevačem već simbolom benda.
Paradoksalno, iako su stihovi koje je pisao Butler bili upozorenje na sile zla (a ne njihovo slavljenje), bend je nenamjerno stekao reputaciju sotonističkog kulta. Medijska pažnja koju su dobijali zbog straha javnosti, kao i neizbježne gomile okultista ispred dvorana, nehotice su zacementirale njihovu mračnu auru, čineći Black Sabbath prvim bendom koji je profitirao od kontroverze i društvenog tabua. U tom kontekstu, čak i anegdote, poput Ozzyjevog lažnog oglasa za basistu u kojem je tvrdio da posjeduje pojačalo (koje nije imao), postale su dio legendarnog, nekonvencionalnog imidža benda koji je bio previše realan i previše težak za dotadašnju rock scenu.
Kroz kombinaciju sirovog zvuka rođenog iz patnje i tematske hrabrosti, Black Sabbath je stvorio naslijeđe koje nadilazi muziku, ostajući trajna kulturna sila čak i nakon povlačenja sa scene.
