U davna vremena, kada je vrelo Bune disalo ispod litice, to nije bio samo prizor moći, već i mjesto očajničkog straha. Iz dubine te ponorne pećine, gdje se rađa rijeka hladna poput suze, izranjao je Zmaj, strašno biće s otrovnim zadahom. Njegova vladavina bila je tiranija koja je zahtijevala najteži danak: svake godine, najljepšu i najneviniju djevojku naroda.
I tako je došao dan da se danak naplati: na red je došla Milica, sunce u očima i kćerka hercega Stjepana Kosače. Njena ljepota bila je sada prokletstvo. Stjepan, veliki gospodar, stajao je slomljen, moćan u ratu, a bespomoćan pred sudbinom. Dok je gledao kako mu kćerku odvode strmom stazom prema čeljusti stijene, osjetio je kako mu se srce cijepa, a vlastita kruna postaje tek teret beskorisnog metala.
U taj mračni čas, kada je nada splasnula kao posljednja svijeća, u Blagaj je tiho ušao stranac. Bio je to derviš Salih, putnik čije su oči bile prozor u svjetove. Njegov dolazak nije bio slučajan, već providnost. Kada je na obroncima rijeke ugledao Milicino lice, blijedo od straha, ali blagoslovljeno nevinošću, u njemu se upalio žar koji je nadjačao strah od smrti. Njegova ljubav nije bila tjelesna, već duhovni zavjet da se nepravda ispravi.
Kada je stao pred Zmaja, nije imao ni ratnički oklop, ni metalni štit. Imao je samo haljinu od grubog platna i snagu srca.
Bitka koja je uslijedila nije bila bitka ljudi, već bitka iskonskog Duha protiv Tame. Zmaj je urlajući repom udarao o stijene stvarajući potres, a Buna je ključala od bijesa. Ali derviš Salih se nije pokolebao. Držeći se samo svoje vjere, on je snagom molitve nadjačao to primitivno zlo. Nije ga ubio – već ga je ukrotio i zauvijek vratio u pećinski ponor, zapečativši izlaz svojom voljom.
Milica je bila spašena.
Herceg Stjepan, gospodar klisura i tvrđava, pred tom čudesnom snagom nije kleknuo pred dervišem, već pred Božijom milošću. Sva njegova zemaljska moć bila je ništa naspram duhovnog čina koji je spasio njegovu kćerku. Nagrada, izrečena iz dubine srca, bila je ona kakvu je junak želio: predao mu je ruku svoje kćeri Milice, koja je u Salihu vidjela spasioca vlastite duše.
A da taj trijumf ne bi bio zaboravljen, na samom Vrelu Bune, na mjestu gdje se svjetlost duha suprotstavila ponoru, podigao mu je zavjetni dom: Tekiju. Nije to bila samo kuća već tvrđava mira, utemeljena na kamenu koji je svjedočio pobjedi.
I tako je Tekija ostala, prkosno bijela, naslonjena na stijenu kao na vječnog zaštitnika. Od tog dana, to mjesto više nije bilo dom Zmaja, već trajno utočište i svetište. Ono je vječni podsjetnik, tiho šapuće svakom putniku namjerniku: najveća snaga počiva u neustrašivosti duha. Ma koliko da je tama duboka i strah velik, uvijek postoji jedno mjesto gdje je ljubav pobijedila, a gdje hladna Buna nastavlja teći čisto i slobodno, kao simbol vječne, nepresušne nade i svete snage.
Izvor: Robert Michel: Mostar (1909)
