Kafana se nije nalazila ni u Sarajevu, ni u Bostonu, ni na ovoj planeti. Bila je stisnuta negdje između sazviježđa Andromede i posljednjeg daha umiruće zvijezde. Kada sam ušla, osjetila sam miris starog drveta — ali drvo nije moglo postojati u prostoru bez vazduha. Svjetlost je padala odozgo, ali nije dolazila iz lampe, nego iz izmaglice koja se polako kovitlala kao da je neko razmazao mliječno staklo preko neba.
Tada sam ga vidjela.
Carl Sagan sjedio je za malim drvenim stolom, kao da čeka nekoga već cijelu vječnost. Bijela rolka. Tamni sako. Ruke sklopljene kao da drži nevidljivu galaksiju, a oči — o, te oči — gledale su kroz mene, kroz prostor i vrijeme, do samog ruba kosmosa.
“Dobro veče, profesore Sagan”, rekla sam.
On se blago nasmijao.
“Veče? Ne postoje večeri ni jutra. Postoje samo fotoni na putu”.
Sjele smo jedno naspram drugog, dok su se zidovi kafane pretvarali u spirale zvijezda. Svemir je tih, ali Sagan ga je nosio kao šapat u grudima.
Započela sam onim pitanjem koje nas sve tišti:
“Danas ljudi više gledaju reality programe nego nebo. Umjesto teleskopa — ekrani. Umjesto čuđenja — algoritmi. Jesmo li iznevjerili kosmos?”.
Pogledao je prema zlatnoj tački svjetlosti iznad stola, dotakao je vrhom prsta, kao da dira puls umiruće zvijezde.
“Ne”, rekao je tiho. “Niste ga iznevjerili. Vi ste ga samo zaboravili.”
Kao da govori djetetu koje nije krivo, samo zbunjeno.
“Atomi u vašim kostima nastali su u srcima umirućih zvijezda. Djeca ste eksplozije…, a ponašate se kao da ste djeca dnevne politike.”
Zadrhtala sam. Osjetila sam neku tugu koju nije izgovorio, ali se širila prostorom kao hladan prsten Saturna.
Pokazala sam mu telefon čije je svjetlo titralo kao slab puls.
“Šta mislite o našem vremenu, internetu, opsesiji TikTokom?”
Sagan se nagnuo, gledajući kroz ekran mog telefona kao kroz zamagljeni prozor.
“Internet je bio moj san… globalna mreža dijeljenja znanja. A vi ste od toga napravili trgovinu taštinom. Nauka nije skup činjenica. Nauka je način razmišljanja: skroman, strpljiv, otvoren. Kada društvo više vjeruje influenseru nego astrofizičaru… izgubili ste kompas istine.”
Pogled mu je tada otvrdnuo, pa sam se usudila pitati ono što generacije pitaju:
“Da li smo sami u svemiru”?
Galaksija oko nas se zarotirala kao da odgovara umjesto njega.
“Statistički — gotovo sigurno niste sami. Emocionalno — ponašate se kao da jeste. Moralno — niste zaslužili odgovor.”
Ova zadnja rečenica urezala se u mene kao hladna oštrica.
Pitala sam ga o ratu, o granicama, o ludilu čovječanstva.
Zatvorio je oči, kao da ga boli sama pomisao.
“Na jednoj maloj, plavoj tački — jedinoj koju imate — ljudi crtaju linije po tlu i ubijaju se zbog njih. Univerzum je star gotovo 14 milijardi godina. Vaše nacije su stare koliko jedan treptaj zvijezde. A vi ste uvjereni u to da su vječnije od galaksija. Ako bi se sve granice pogasile… kosmos ne bi ni trepnuo.”
Zastao je, pa dodao:
“Ljudska vrsta je mlada, emocionalno nestabilna i sklona panici. A dali ste sebi mogućnost samouništenja. To je kao da date nuklearnu bombu djetetu — i nadate se da je dijete dobro raspoloženo taj dan.”
Nisam mogla, a da ne spustim razgovor na našu malu tačku na Balkanu.
“Profesore… šta mislite o Bosni? O narodu koji živi zajedno, ali stalno na ivici sukoba? O politici koja dijeli ono što su ljudi već previše puta pokušali sastaviti?”
Sagan me pogledao s onom blagom, ali razoružavajućom ozbiljnošću.
“Bosna je mikrokosmos vaše vrste. Ljepota i tragedija u istom dahu. Različitosti koje mogu biti dar — ali pretvorite ih u oružje. Naučite voljeti zajedništvo kao što volite tradiciju, i bićete ono što kosmos želi da budete: jedinstveni među zvijezdama.”
Ponovo se nasmiješio, onim blagim, gotovo očinskim osmijehom.
“Ja sam život proveo istražujući tamu — i uvijek sam nalazio svjetlo. Ako ga potražite u sebi, naći ćete ga i u drugima.”
U tom trenutku dotakao je zlatnu tačku iznad stola. Pretvorila se u malu, plavu planetu koja se okretala poput suze u beskraju.
“Ovo je vaš dom. Krhak. Predivan. Jedinstven. Ako sačuvate ovu tačku — cijeli svemir biće vam dom. Ako je izgubite — neće ostati ništa.”
Kafana se polako rastapala u svjetlosti. Zvijezde su se razdvajale kao zavjese.
“Profesore”, šapnula sam, “šta da poručim ljudima danas? Šta nam sve ovo govori?”
On je ustao. Njegovo tijelo se pretvaralo u izmaglicu, u ono od čega smo i mi napravljeni.
“Reci im ovo”, prošao je kroz mene kao dah.
“Čudo nije nestalo iz svijeta.
Nestalo je iz vaših očiju.
Vratite ga.”
I nestao je… kao zvijezda koja odluči da je vrijeme da zaspi.
Napomena: Ovo je zapis duše jedne noći, nikad izgovorenih riječi, a vječno prisutnih.
