Ger, veliki šator presvučen slojevima filca i kože, njihao se pod svjetlom zalazećeg sunca kao kolijevka mitskih susreta. Stajao je sam, gord, na vrhu uzvišenja koje je nadgledalo stepu, tu gdje će jednog dana nići Karakorum. Ispod mene – zemlja ne kao pod, već kao rana: tvrda, ispucala, pocrnjela od sunca i prošlosti. Dim iz ognjišta nije grebao oči – grebao je savjest. Kumis je mirisao na zaboravljene dane. U vazduhu, znoj konja i ljudi, trave i tišine. Vjetar je pričao staru priču. I onda – tišina je zanijemjela.
Pojavio se.
Visok kao nada, širok kao sudbina, s oklopom što nije blistao – tamnosiv, kao da je sam noć izlio svoje srce i pretvorio ga u štit. Kosa – stegnuta u crni snop. Pogled – tanak, ali beskrajno dubok, kao rana koju si davno zaboravio, ali koja te i dalje boli kad pada kiša. Temudžin. Gospodar vjetra. Vođa tišine. Džingis-kan. Sjeo je kao neko ko nikad nije znao šta znači kleknuti.
Nije se pozdravio. Samo me pogledao. U tom pogledu je bilo više rečenica nego u čitavoj mojoj biblioteci.
“Govori”, rekao je, “vrijeme je kratko. Ratovi čekaju”.
Pitala sam ga o carstvu. Nasmijao se – ali to nije bio smijeh. Bio je to grom u ljudskom obliku, prerušeni zemljotres što se nakašlje kroz čovjeka. Bio je to onaj smijeh koji ne dolazi iz radosti, već iz sjećanja – sjećanja na krv, pepeo, pobjede i izgubljena lica. Smijeh koji ne traži odgovor, već šutnju. I u toj šutnji, zemlja pod gerom kao da je na tren zadrhtala.
“Prije mene stepa je bila gomila nesanice”, rekao je, “klanovi, sitne čarke, pogrešno pomjerena granica šatora i već krv. Ja sam donio tišinu. Tešku, ali pravednu. Bolju od vriska”.
Pogled mu je bio lekcija. I kazna.
“Zlo nije osvajanje. Zlo je nered bez smisla. Ja sam stvorio smisao.”
Na moje pitanje o svijetu danas, namrštio se kao čovjek koji je zagrabio vodu iz starog bunara nadajući se spasu, a našao samo talog.
“Svijet danas je kao pokvaren kompas — svi tvrde da znaju gdje je sjever, a niko ne zna gdje stoji. Pravimo aplikacije koje nas spajaju, a osjećamo se usamljenije nego ikad. Gradimo mostove koje niko ne prelazi i zidove koje niko ne ruši. Govorimo o miru, a zveckamo oružjem. Govorimo o ljubavi, a živimo u strahu.”
Ušutio je, pa dodao: Diplomatija?”, pljunuo je riječ kao da je otrov. “Laž s obje strane stola. Imate oružja koja mogu spaliti svijet, ali i dalje raspravljate kao djeca s noževima oko igračke. To nije hrabrost. To je idiotizam s pečatom”.
Na pomen Evrope, samo je odmahnuo glavom. Kao čovjek koji je hiljadu puta gledao istu predstavu i više ne zna da li je to tragedija ili komedija.
“Kontinent koji više ne zna čemu služi, osim da se s vremena na vrijeme sjeti vlastite prošlosti i postidi vlastite sadašnjosti”, rekao je i nastavio: “Imaju katedrale, ali nemaju vjeru. Imaju unije, ali nemaju zajednicu. Imaju zakone, ali su im ruke uprljane. I svi se boje — ne Boga, ne rata, nego istine. Previše riječi. Premalo kičme. Svi žele da budu slobodni, ali niko ne želi biti odgovoran. Ljudi traže vođe, a onda ih vuku za rukav čim zahladi. Kod mene – vođa je bio ili heroj ili leš. Danas – influenser”.
O moći je govorio bez patetike, ali svaka riječ je zvonila kao udarac u tam-tam bubanj.
“Moć nije u broju, već u vjeri koju ljudi imaju da te slijede kad tišina postane gusta kao krv. Moć nije sila. Moć je povjerenje.”
Kad sam pitala bi li danas osvajao svijet, odmahnuo je glavom s gorčinom:
“Ne. Ovaj svijet nije vrijedan čizme mog konjanika. Ljudi danas misle da su ratnici jer tipkaju ljutito. Slikaju se kao slobodni, a robuju sopstvenoj slici. Imate oružje, ali ne i hrabrost. Imate zakone, ali ne i pravdu. Imate zastave, ali ste zaboravili šta znače.”
Pomenula sam internet. Samo je odmahnuo rukom, kao da otresa paučinu s ramena:
“To vam je nova šuma — svi misle da znaju put, a svi se gube sve dublje. Nekad si se bojao vuka, sad te pojede algoritam. I još mu lajkuješ dok te proždire. Internet je vaše najveće oružje. A koristite ga kao ogledalce. Mogli ste spojiti mudre – spojili ste budale”.
Udarivši pesnicom o koljeno, rekao je šta bi uradio da se vrati:
“Ujedinio bih svijet. Ne pod mačem – pod zakonikom. Jassa. Ne knjige koje ne možeš pročitati ni u dva života. Zakon mora stati u dvije šake, i moraš ga znati i kad si pijan. Danas imate zakone kao bajke. Dugačke, zbunjujuće i svi ih tumače kako im odgovara. To nije zakon. To je nemoć”.
Zatim se nagnuo, tako blizu da je smrad konja i dima prožeo prostor između nas.
“Moderni čovjek je slab jer misli da ga zidovi štite. Nema zida protiv sudbine. Sve što imaš – može nestati do zore. Zato: treniraj um. Tijelo. Srce. Ako išta moraš osvojiti – osvoji sebe.”
Kad je ustao, vjetar je ojačao. Ravnica se otvorila kao rana koja se opet krvari. Iza njega – tišina koja je odzvanjala kao udarac bubnja.
“Zapiši”, rekao je: “Narodi propadaju kad zaborave zašto su nastali. Ljudi – kad zaborave kako se bori”.
Prije nego što je potpuno iščezao, okrenuo se još jednom. Pogledao me ravno u oči.
Pitala sam ga:
“A šta je s Bosnom, Kan-khagan? Šta je s nama”?
Nasmijao se. Gorko. Starinski.
“Bosna?”, izgovorio je kao da drži nož pod jezikom. “To vam je zemlja koja se nikad nije dala. Ali sad… zaboravljate. Zaboravljate kako se gubi – a još više zaboravljate kako se dobija. Imate planine koje pamte. Rijeku koja zna istinu. I narod koji sanja, ali više ne ustaje.”
Zastao je.
“Ako Bosna opet bude znala da joj sloboda nije dar nego mač – opet će biti nepokorena.”
I nestao.
Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih vođa je slučajna. Ili nije?
