Jesen u Beogradu teška je, onako kako to samo jesen na Balkanu zna biti. Nije ni sunčana, ni posve mračna, već zarobljena negdje između ni i i, baš poput Bosne koju Pjesnik opsesivno nosi u svojim stihovima.
Kafana Šansa na Vračaru – ironija u nazivu koji se topi u zadimljenom vazduhu. Noć je gusta, teška, skoro ljepljiva, ona vrsta noći u kojoj se misli i čaše pune istom brzinom. Kiša kapa kao da je neko pustio staru slavinu, i niko je više ne pokušava zatvoriti. Kiša, onakva kakva se sluzavo vuče kroz pjesme, već se satima slijeva niz prozore. Đorđe Krajišnik dolazi nešto poslije devet, tiho, gotovo neprimjetno, kao da ne želi poremetiti akustiku večeri. Kasni k’o po starom dobrom običaju. Uvijek korak iza, a “miljama daleko od nas”. Stigao je direktno s autobuske stanice, a u pogledu ima onu svjetlucavu istrajnost koju nose samo oni koji pišu da bi preživjeli. U belom gradu promoviše knjigu u kojoj piše da je “svako zakasnio na nečiju sahranu”.
U uglu svira radio. Glas Tome Zdravkovića razliva se kroz izgužvanu noć: “Dotak’o sam dno života…”. Riječi, teške i konačne, miješaju se s ustajalim vazduhom i kiselkastim vinom, kao posljednja ispovijed prije fajronta… I stvarno — taj stih najbolje otvara noć u kojoj Đorđe govori o padovima.
Na stolu zbirka pjesama “Mali svakodnevni padovi” — materijalizacija straha od zaborava i svedenih istina o provaliji riječi. Soba je puna dima, gustog i bljutavog, ali u tom dimu, u prigušenom svjetlu lustera, vidim sjenu nečega prebudnog, nečega što se grčevito bori protiv gravitacije pada, protiv samozanosa i protiv onoga što Pjesnik imenuje “katatoničnim kolorom” svakodnevice.
Nismo ovdje da razgovaramo o planovima, jer u toj poeziji “sve je u odsustvu plana”. Ovdje smo da dijagnostifikujemo svijet, da pritisnemo na bolnu tačku zglobova koji škripe. Nesvjesno sam naglas upitala da li je u toj agoniji odsustva, u tom “zidu od papira”, poezija ostala jedina neizdana i koliko je opasno, u ovom vremenu, biti “nebeski plivač”?
Đorđe duboko udahnu, kao da pokušava utišati neki unutrašnji šum. Kratak osmijeh presiječe mu lice, ali odmah nestade — onaj osmijeh što priznaje i strah i ironiju istovremeno.
– Ne mogu govoriti generalno, u nekim širim okvirima, ali polazeći od onoga što duboko intimno, u svom mikrokosmosu osjećam, želim vjerovati da poezija, književnost uopšte, jeste jedini siguran prostor – mjesto gdje izdaja, ali ni predaja ni u kom smislu nisu opcija. I to ne onaj prostor koji nam omogućava samo puki eskapistički bijeg već akustična soba u kojoj možemo čuti sebe, pojmiti svoj glas, svoje lice, saživjeti se s ritmom srca, vjetrovima udaha i izdaha, kako bismo pronašli bar jednu uporišnu tačku da sve ovo oko nas, ovaj strovaljeni svijet i život imaju bilo kakvog smisla i razloga svog postojanja. Otuda, biću posve iskren, za mene je postojanje bez poezije osuđenost na besmisao, na banalizovanu egzistenciju u kojoj nam jedino preostaje vegetirati u repetitivnim mehaničkim radnjama i čekati svoje nestajanje.
Dakako, nekome se može učiniti da predimenzioniram ulogu književnosti u ljudskom životu, i sam se često hrvem u mislima o smislu i besmislu pisanja te sumnji koja nagriza, ali kako god izgledalo, za mene ona jedino ima smisla, ona je najsnažnija veza sa samim bitkom, sa osmišljavanjem svrhe i razloga zašto jesam tu gdje sam se slučajnošću kosmosa zatekao. Jer, kako bi rekao Semezdin Mehmedinović, stvarnost je uglavnom takva da je u nju teško povjerovati, stoga prostor poezije i literature doživljavam kao neprestanu potragu za končićima koji osmišljavaju jednu istinitiju stvarnost, onu koju nam niko ne može oteti i ništa je ne može ugroziti. Čovjeku sve možete uzeti sem onoga što je pročitao, što nosi u sebi, za što se može uhvatiti i preživjeti svaku katastrofu. Ili kako je to u jednom razgovoru kazao pjesnik Charles Simic: “Uvijek sam osjećao da u svakome od nas leži duboka bezimenost (…) kad ideš duboko u sebe, na zajedničkom teritoriju susrećeš sve i svakoga, ili ne srećeš nikoga (…) Kao posuda smo i ništa je ono što obuhvaćamo. Kao da smo paradoksalno odsutni u sobi u kojoj se nalazimo. Mislim da je na neki način to ona mistična vizija koja me vodi osjećaju kozmosa kao bezimene prisutnosti”.
Upravo ta “bezimena prisutnost” jeste ideal kojem valja težiti, on nije pasivnost i odustajanje, već prije svega neprestana potraga, otimanje od ništavila i niskih podražaja svakodnevnog kojim smo neprestano i bjesomučno kontaminirani. Želim ovdje reći i nešto što je za mene nasušno i spasonosno. Ma šta mi se događalo, ma koliko se utapao u strahu i sivilu, dovoljno je pročitati samo jednu pjesmu Danijela Dragojevića i u nutrini se otvori prostranstvo slobode i okrepljenosti. Dakle, poezija u mom slučaju, najprije kao čitatelja, jeste mogućnost da ne odrvenim, da sam prozračan i da iznova shvatim da sam živ i zašto jesam živ. Tu dolazimo i do “nebeskog plivača” kojeg si pomenula, on je imperativ, bez obzira na sve potencijalne opasnosti tog leta, mnogo bi opasnije bilo ne pokušati plivati u nebesima, to bi značilo unaprijed pristati na poraz i odustati od sebe.
Sjedimo pored prozora, iza kojeg Beograd polako povlači kišu. Ulica više nije stvarna — samo refleksija svjetala na mokrom asfaltu, i poneka silueta što prolazi kao da izronila iz nekog davno prošlog vijeka.
Đorđe šuti nekoliko minuta, gleda kroz staklo, pa spusti pogled na knjigu. “Jesen je”, kaže, “a jesen je uvijek dobra za padove”. Tad shvatim da moram isključiti diktafon. Sve što će biti rečeno već ima ton, ritam i vlagu njegovih stihova.
I tako nastavlja razgovor — o knjizi, o tišini, o gradu koji spava na sopstvenom srcu… I dok ga slušam, shvatam da Beograd i njegova poezija dijele istu arhitekturu: urušene fasade koje prkose vremenu i toplinu koja se, bez obzira na sve, ne predaje.
Knjiga će stići i u Sarajevo. Kaže da tamo, u tom gradu što ga boli i grije istovremeno, svaka riječ drugačije odjekne — kao da Beograd šuti, a Sarajevo sluša umjesto njega.
I možda je baš u tom ehu, u toj jeci koja se ne gubi ni kad padne mrak, pravi dom ove knjige.
Jesen nam je pala na sto kao teška čaša: Šta je u “Malim svakodnevnim padovima” zapravo jesen — meteorologija, raspoloženje ili poetika usporavanja?
– Paradoksalno je, kada već pominjemo meteorologiju (jer ja jesam teški meteoropata, ili bolje rečeno unutrašnjim sobom vladam se prema promjenama u prirodi), zapravo da je većim dijelom ova knjiga nastala u toku vrelog ljeta prošle godine. Tačnije, stvarana je na mom balkonu, uz grožđe koje pupa, gdje sam radio goreći pod suncem, praveći od neke deke ili veša koji se suši na štriku kakav-takav hlad da se ne bih rastopio kao goruća svijeća. Neko će se zapitati, možda, zašto jednostavno nisam ušao u stan, upalio klima-uređaj i riješio stvar. Ali odgovor je dvojak. Prije svega, ne podnosim zatvorene prostore, neprestano težim širini pogleda, pa bio on i balkonski. To, usudio bih se reći, govori o mom karakteru i želji da se po svaku cijenu oduprem svakom zatvaranju i sužavanju horizonta i vidika.
S druge strane, živim u sadejstvu sa četiri mačke i jednim psom (Maša, Dejzi, Sivko, Sion i Liza), pa otuda koristim svaku priliku da im omogućim da bar tako ne budu potpuno otrgnuti od slobode i onoga što jesu. Ali, balkon je i mjesto opasnosti, pa stoga djelujem kao svaki roditelj-čuvar, izlažem se vatrenoj Zvijezdi kako bi oni ipak mogli ostvariti onaj nužni minimum svoje slobode koju sam im svojom ljubavlju ipak uskratio. Ali, istina jeste da je jesen u “Malim svakodnevnim padovima” moja nepopravljiva melanholija, s kojom sam od prve svjesnosti saživljen, njegujem je, pa i kad guši, shvatam je kao izazov kroćenja sebe, borbu sa sobom i nešto bez čega bih teško bio ovo što jesam. Pored toga, kako si precizno primijetila, to jeste i poetika usporavanja. Drugim riječima, došlo je, mada nikad nisam vjerovao da će se to dogoditi, i do trenutka kada sam shvatio da je krucijalnog resursa – vremena – sve manje, te da moje bjesomučno rasipanje i želja da ga posvetim drugima moraju biti bar malo zauzdani, i da je trenutak da se okrenem i posvetim, prije svega, sebi. To ne znači da me manje uzbuđuju susreti s ljudima, to će zauvijek biti moj prozor u svijet i velika želja da doprem do spoznaje, ali joj sada mnogo racionalnije pristupam. Mogu ocijeniti kada je dosta, što nije bio čest slučaj u nekim godinama prije.
Dok govori o ljetu koje je glumilo jesen, o balkonu kao jedinom mogućem horizontu i o mačkama koje traže izlaz iz zatvorenog svijeta, shvatam da se ta ista dinamika — potreba da budeš unutra i vani, da se skloniš i da rizikuješ — provlači kroz cijelu knjigu. Kao da u svakom stihu postoji taj dvostruki pokret: povlačenje i izlazak, odlazak i povratak.
Upravo tu, negdje između tog unutrašnjeg balkona i beskrajnog vanjskog svijeta, otvara se drugo pitanje:
Tvoji stihovi često trepere u prostoru između postojanja i nestajanja. Kažeš: “uvijek se vraćam / i zauvijek odlazim / uljez, stranac u životu”. Da li je ta rezignacija ujedno i jedini održivi put opstanka na ovim prostorima, gdje svaki veliki narativ neminovno vodi u propast?
– Mislim da suština svega, ako smo spremni suočiti se s neumitnostima bivanja, jeste kretanje po toj tanušnoj liniji postojanja i nestajanja, to je najveći izazov živog čovjeka, naći balans između onoga što jeste, što bi moglo biti i što nije. To uljez, stranac u životu jeste onaj momenat kada stanem pred ogledalo i pitam se ko je ova osoba koju sada vidim – jesmo li mi isto ili nas dijeli provalija nemogućeg, s potpunom neizvjesnošću da je to doista moj odraz. Meni se to događa jako često, ne možda svako jutro, ali dovoljno puta da ne mogu povezati ono što percipiram i ono što vidim. Time, vjerovatno, ne uspijevam dokučiti ni ono što sam bio, ni ono što jesam, niti ono što mogu biti. Pogledam li rijetke fotografije iz djetinjstva, jer ih je većina nestala u bespuću rata i selidbi, često nisam u stanju pojmiti da je onaj plavokosi dječak bezbrižno ušuškan među ružama u bilo kakvoj vezi s onim što ja danas jesam. Htio bih da jeste, ali doima se da ga je nešto prekinulo, da mu je nešto oteto, da ga je nešto istrgnulo iz onoga što je mogao biti. Možda je i sve to samo umišljaj, iluzija i himera.
Nisam siguran da je to baš rezignacija, prije bih rekao da je to permanentna borba da se od zaborava otrgne nešto od prvotnih sjećanja, od onih fleševa koje smo udahnuli s prvim svojim jutrima. Trenutak kad se otac proteže ka bajkovitoj dolini, mlad i neokrnjen bolom razaranja, a majka bezbrižno iznova sklapa igračke iz kinder-jajeta da bismo ih mi već poslije prve flašice mlijeka rastavili na djeliće, istražujući tako, u svojoj djetinjoj nemuštosti, porijeklo svega. Pored toga, to je i želja da se bude, ali van buke i bijesa kojima smo neprestano okruženi u našim razorenim društvima. Moram iznova napomenuti, to se samo naizgled može učiniti kao želja da se ne učestvuje, ali je zapravo odbijanje da se prihvati pristajanje na kompromis da je ovo što nam se sada dešava normalnost, sve to jeste otpor ludilu i pomračenjima.
Ne poimam velike narative, oni me od prvih trenutaka svjesnosti nisu ni u kom pogledu zanimali, moja suština su male stvari, ono jedva vidljivo, gledanje koje traži autentični rakurs, bez opsesije kolektivitetima. Dakle, izbor je biti nesvrstan, razumijevati identitet kao kategoriju fluidnosti, bez okoštalih obrazaca i formi.
U polumraku Šanse njegove riječi lebde kao listovi koje je vjetar zaboravio. Teške su, ali ne tonu. Odbijaju poslušnost zakonima fizike, kao da traže još jednu rečenicu, još jednu čašu, još jedan izgovor da ostanu između. Sve je u nekoj privremenoj ravnoteži, u rasponu između onog što je bilo i onog što se nije dogodilo, kao da i rečenice odbijaju da se svrstaju u konačnost. Uljez, stranac, fluidnost identiteta – sve to postaje dio te priče, ali i most prema nečem dubljem, onom ponoru u nama.
Dok ga slušam, kao iz vedra neba bljesnu mi onaj stih: “lončići vode / slivaju se niz leđa / uz jezu kože”. I stvarno — nešto klizne niz kičmu. Ne znam šta. Možda istina.
Od prošle knjige “Zamisli Zambezi iz riblje perspektive” do beogradske jeseni – tvoja poezija operiše izmještenom, dalekom geografijom. Šta se dogodi kada se taj vanjski egzotični pejzaž (rijeka, stepa, led) sudari s unutrašnjom klaustrofobijom i tjeskobom jedne sobe/brloga, koja je centralni motiv ove zbirke?
– To je samo naizgled izmještena geografija, potreba za eksteritorijaliziranjem, za pogledom koji nije striktno ukotvljen u lokalni kolorit postiže se svojevrsna distanca, dolazi do kristalizacije svega onoga u čemu se učestvuje, čemu se prisustvuje, što se doživljava i vidi. Kako bi se sve sagledalo dalekosežnije i potpunije. Nisam sklon hroničarskom bilježenju svakodnevice u književnosti, ona bi trebala biti ono što nadilazi puku pojavnost, izglobljava nas iz očekivanog i traga za drugačijim odgovorima. Drugim riječima, kroz poeziju pokušavam izraziti ono što ne uspijevam na bilo koji drugi način, to je prije svega razgovor sa sobom, saopštavanje sebi onoga što straši, uznemiruje i opsjeda. Ali to je i pružena ruka ka drugom, koji razumije, osjeća i poima jednako kao ti. Dakle, s jedne strane, to je izuzetno usamljenička potreba, a s druge, želja da se nađe svoj srodnik, da se shvati da ipak nisi sam.
Pjesnik Aleš Debeljak je to sažeo na meni vrlo blizak način riječima iz knjige “Balkansko brvno”: “Čitanje i pisanje knjiga razgovor je s drugima. Istovremeno to je otpor kapitalističkoj zapovijedi o smislenom iskorištavanju vremena te poticaj da se odupremo postmodernističkom zahtjevu za zaboravom”. Oduprijeti se zaboravu, brzom brisanju svega onoga što nas čini onim što jesmo, nepristajanje na proizvodnu traku na kojoj sve gubi vrijednost jeste posljednja brana ljudskosti i smisla. Ne moramo putovati na egzotične destinacije ili uopšte putovati, iako je to važno, da bismo došli do univerzalnih spoznaja. Ponekad je upravo ta soba sasvim dovoljna, ako želimo zaroniti u sebe i doseći sve dubine onoga od čega smo sačinjeni. Otuda, u tom sudaru, rađa se neprestana potreba za sumnjom, za preispitivanjem, prevrednovanjem svakog postupka ili pokreta.
Dok ga slušam kako govori o egzotičnim pejzažima koji i ne postoje, nego samo služe kao kulisa za unutrašnje lomove, meni se odnekud pred očima pojaviše oni naši, sarajevski duhovi. Grad mi se vraća kao migrena, kao ožiljak koji pulsira kad ga se neko sjeti. I sitne slike krenu: mokra Ferhadija, mrtva svjetla na brdima, novembar koji nikako da postane decembar.
I tako, usred priče o zambezijima i stepama, shvatim da Sarajevo najviše boli kad ga nema…
Sarajevo ti izmiče kao fantomski organ. Koliko je ta “postmemorijska” verzija grada bliža istini od realne?
– Sarajevo je početak i kraj svega što ja jesam. Svjetlost maja i septembra u mom gradu prvotne su iskre kojima sam cjeloživotno opsjednut. Sići sa Mejtaša ili Bjelava u grad u tom periodu kroz uličice i mahale, s koloritom behara i bojama jeseni, te onim dojmom da tu pripadaš i da si tu ukorijenjen jedna je od najdivnijih spoznaja koju nosim u sebi. Geografija u kojoj smo rođeni nas, htjeli to ili ne, obilježava cjeloživotno, ma gdje mi bili. Dišemo je i čuvamo kao ono nikad otuđivo ma šta se u stvarnosti događalo.
Odgovor zahtijeva cijeli jedan esej mojih intimnih preokupacija o tome šta Sarajevo za mene jeste ili nije. Tu ne govorim ni o ratu, politikama, pa ni o ljudima, već o onim frekvencijama na kojima treperim, te sam ih spreman po svaku cijenu braniti. Pripadam generaciji koja se rodila na samom rubu provalije ratova devedesetih, malo toga faktički pamtim iz onog “mitskog” grada osamdesetih, ali bez obzira na to što nemam stvarna sjećanja o tome, ono se utisnulo u mene, te me otuda slijedi kao ideal nečega humanijeg, brižnijeg i suštastvenijeg – obilježilo me je.
Ma koliko znao da ni u tim vremenima to nije bilo savršeno, jer ono ne postoji, ta utopijska vizura grada je sidro mog srca. Uz svu tragediju dvadesetog vijeka koja se na ovaj grad stuštila u svoj svojoj brutalnosti neprestano osjećam njegovo prisustvo u nečemu većem, kosmičkom. Upravo zbog činjenice da su u tom prostoru moj pradjed, djed i otac voljeli, susretali se s drugima, smijali se i plakali, nosim u sebi utisnute cijele nizove transgeneracijskih spoznaja o gradu i izgradio sam u sebi vlastitu mapu onoga što on jeste.
Još kao dijete sam to u naznakama osjećao, s godinama zrelosti osvijestio sam da bez obzira na sve mijene, povijest i njene lomove, Sarajevo u meni odjekuje kao prva izgovorena riječ. I dalje je sve u fleševima, iskrzanim slikama smisla, ali iz tog palimpsesta rađa se isprepletenost koju nije moguće negirati. S njom idem kroz vrijeme, nekad je nosim kao breme, a nekad kao datu mi milost. Dakle, bez obzira na to kako se grad transformisao, šta se u njemu događalo, šta me nervira, na što sam kritički ustremljen, Sarajevo koje nosim u nutrini je neotiđivost koju ništa ne može ugroziti niti mi je osporiti. To je temelj onoga od čega sam sačinjen.
Dok završava rečenicu o Sarajevu, konobar spušta dvije čaše na naš sto. Para s prozora se sliva kao da briše i Beograd i Sarajevo u isti mutni otisak. Gledam ga i shvatam nešto neugodno: što dublje govori o gradu koji nosi u grudima, to je hladniji njegov stih. Nema viška emocije, nema uvijanja, nema nijedne jedine tople rečenice koja bi se mogla polijepiti po frižiderima i Instagramu. Samo hladnoća. Ona vrsta hladnoće koja se lijepi za rebra.
U knjizi nema patetike, ali ima zime. Jesi li svjesno bježao od sentimentalnosti?
– Zima je uvijek prisutna, okiva nas svojom hladnoćom, ali je podnosimo sa vjerom da će sunce ponovo jednom da se rodi. Sentimentalan sam čovjek, zaplačem na svaku sitnicu i ne stidim se toga, ali čuvam se patetike, jer književnost se unižava opštim mjestima, jeftinim prizorima i očekivanim obrtima. Važno je njegovati i ironijski otklon od svega, igrati se, sa sobom i sa svime drugim. Tamo gdje igra nije moguća, vladaju smrt i tama.
Kad kažeš da se čuvaš patetike, osjetim kako se iza te rečenice otvara jedan mnogo veći prostor — onaj u kojem riječ više nije alat, nego teret, nešto što se drži u ruci kao vruć kamen. Zbirka se bavi temom jezičke nemoći: “Ne nalazim pravu riječ / izražavam se šutnjom”. Ti si takođe i književni kritičar te kolumnista – čovjek riječi. Osjećaš li da je kritika dostigla svoje granice značenja i da si se zato morao povući u do srži ogoljenu poeziju koja priznaje vlastito odustajanje od smisla?
– Ovo pitanje je suštinski najpreciznija detekcija onoga što osjećam. Zaista bih htio da ne moram napisati nikad nijednu riječ, da sve što nosim u sebi mogu prenijeti nekim drugačijim putem. Međutim, svjestan sam da je riječ jedino što mi ostaje, s njom neprestano ratujem, pred njom se predajem, nad njom, mada rijetko, trijumfujem. To je svagdašnja rovoska bitka, s floberovskom opsesijom da se ne ponavljam, da izbjegavam da se dva puta ista riječ upotrijebi u jednom tekstu. I tu me naš jezik satire, te konstrukcije, prilozi, koji, kojem, koja, nešto su užasavajuće sa čime se sudaram iznova i iznova. Moja prethodna knjiga je fanatično čišćena od svakog ponavljanja, nijednom se dva puta ne upotrijebi ista riječ. Tako se ponašam i u svom radu u drugim formama. I to je ono što me zaista muči, kako u jeziku ne pasti pred banalnim. Jer on ne smije pristati na to.
Neprestano sumnjam, sve potvrde u valjanost mog rada koje dobijam samo su kratkotrajni uzlet, već u idućem trenutku dolazi snažna depresija smisla. Jezik često jeste nemoćan, neizgovorljivo je ono što želim reći. Tišina, bjelina teksta, možda je najveće dostignuće, jedan maljevićevski suprematistički ideal suočavanja. Već petnaest godina svakodnevno se suočavam s bjelinom papira, jer prekarni novinarski rad je kao loženje uglja u parnoj lokomotivi. Svakodnevno pišeš, a sve to neumitno izgara u plamenu, u nevidljivosti i isparava kao da se nikada nije ni dogodilo. Ulažem se maksimalno u svaki svoj tekst i to me istinski troši kao čovjeka. Krade mi važne trenutke, koje bih želio, prije svega, posvetiti čitanju. Jer čitanje je za mene najplemenitije utrošeno vrijeme, toliko toga me čeka, sva silina knjiga u koje želim uskočiti. Izgubiti se u njima. Ali ipak ne odustajem, od nečega se moraju platiti dospjeli računi, iako često poželim saditi mrkvu, prati suđe, kačiti veš na štrik, okopavati vrt, maziti mačke, češkati psa…
No, pored toga, ja sam u novinarstvo ušao sa željom da oplemenjujem, da kradem stranice za nešto što nije prolazna društveno-politička tlapnja. I imam sreću da postoje još novine, kao što su Oslobođenje ili Novosti, koje to žele objaviti. Iz tog razloga već više od deceniju pišem književnu kritiku na sedmičnom nivou, objavio sam hiljade stranica kritika i intervjua s različitim umjetnicima, potpuno svjestan besmisla tog posla, ali s dubokim uvjerenjem da ijedan čovjek koga potaknem svojim tekstom da neku knjigu pročita ili se susretne s nekom umjetnošću jeste spašen. Moja rubrika književne kritike nosi naslov “Čitanje (u)sebi”, to jeste zapravo nastojanje da se sebi objasni fenomen književnosti. I ja u tom smislu kritiku ne pišem kao arbitar, već kao onaj koji nastoji zabilježiti šta neka knjiga producira u meni samom.
Jer, svaka knjiga jeste svojevrsno putovanje, ogledalo, refleksija nas samih. Bora Ćosić bi, tim povodom u svom “Dnevniku”, zapisao: “Onaj prelomni čas, kada ljudsko biće počinje čitati ‘u sebi’, umesto naglas, označava ne samo nekakvu novopronađenu čitalačku tehniku, nego trenutak koji otkriva kapitalno čovekovo osvešćenje da je sam, da je upućen na vlastiti volumen, kome okolni svet potreban je samo u nekom posrednom smislu. Preokret, važniji od sveg onog poriva ka individualnosti, definisanog od enciklopedista”.
Jako je malo stvarnih potvrda tog truda, ali one i nisu, u krajnjoj linji, potrebne, dovoljno je to raditi i samo za sebe. S usklikom: ja znam zašto. Ipak, svojevremeno je naš veliki pisac i čudesni profesor književnosti Dževad Karahasan u jednom svom intervjuu kazao kako se Đorđe Krajišnik razvio u vrlo autentičnu kritičnu osobnost, meni je to bila temeljna potvrda da jesam na pravom putu, te da sve to što radim ima smisla. Otuda, kritika za mene, ma koliko bila napor, jeste prije svega potreba da otkrivam, da u drugima tražim sebe. Bijeg u poeziju, ili uopšte u književnost, svakako jeste jedna vrsta otklona, potrebe da se nađe drugačije pribježište, zavjetrina koja nije uslovljena bilo kakvim rokovima ili moranjem. Mene čeka dosta mojih rukopisa, želje za izrazom kojim se iskoračuje iz novinske forme, ali suština jeste da me je novinarski rad naučio određenoj disciplini, razlozima da se piše i kad se doima da se nema šta reći.
Ta potreba za zavjetrinom koja nije uslovljena rokovima, to je tačno mjesto gdje nastaje poezija. Uprkos tome što za tebe kritika služi kao plemenito oruđe za spašavanje drugih, poezija je, izgleda, tvoje utočište, tvoj spomenik beznadnoj melanholiji. Ako je melanholija tvoja estetika, šta je tvoja pedagogija? Šta želiš da čitalac ponese poslije “Malih svakodnevnih padova”?
– Melankolija je jedina moja estetika, iz tog procjepa ja sve vidim, osjećam i poimam. Ali, loš sam pedagog, jer nisam sklon autoritetu, moje životinje, s kojima živim, razmažene su i sve im udovoljavam, ne umijem uspostaviti granice strogosti. Pedagog sam možda u blagom kormilarenju i sugestivnosti, nikako u nametanju. Sve što volim razmazim, svima sam majka, sem samome sebi. Anarhičan sam u tom smislu, sve je moguće i sve dozvoljeno. Nemam srca da bilo kome nešto zabranim. Što se tiče čitaoca, ne mogu mu, niti želim bilo šta docirati. Sad kada je ova knjiga došla pred druge ljude ja suštinski više nemam ništa s njom. Ako već moram odgovoriti, onda neka čitalac ponese jednu ljudsku želju da se razumije i bude u miru sa sobom.
Želja da se bude u miru sa sobom je možda najteža borba, borba koja se vodi s vremenom. Zaborav je tiho urušavanje te borbe, a pamćenje je bolni temelj na kojem je, kako si sam rekao, izgrađeno sve tvoje Sarajevo. Tvoj rukopis je neprestana borba da se od zaborava otrgne nešto od prvotnih sjećanja. Da li te plaši zaborav ili pamćenje? Koji je veći neprijatelj lirike?
– Plaši me oboje jednako. Ali nijedno nije neprijatelj lirike. Ona izvire upravo na razmeđu te dvije krajnosti. Iz toga se uzdiže, želi da zapamti sve, ali je svjesna da joj većina toga izmiče, ostaje neuhvatljivo. Strah od zaborava i užas onoga što pamtimo u stalnom su agonu i antinomiji.
U tom agonu i antinomiji, u tom vječnom curenju vremena, nalazim sliku flâneura – lutalice, čovjeka s Baudelaireovih bulevara. Tvoja poezija često odslikava lirski subjekat kao lutalicu u gradu koji je istovremeno prisutan i odsutan, što ima dodirnih tačaka s klasičnom figurom iz poetike Charlesa Baudelairea. Kod njega je velegrad bio izvor melanholije i otuđenja, kod tebe su gradovi (Berlin, Sarajevo) “nelagoda”, a lirsko ja “gleda kroz prozore tuđih života”. Da li su mali svakodnevni padovi u tvojoj zbirci zapravo savremeni, posttraumatski oblik Baudelaireove vječne melanholije? I kako se taj vječiti evropski osjećaj otuđenja transformisao u Sarajevu, u “zgarištu baruta gluve kotline”, gdje je Baudelaireova melanholija postala hronična, lokalna bolest duše, a ne samo estetski izbor?
– Čovjek u gradu, u urbanoj kakofoniji nužno jeste onaj koji luta, samo se tako, korakom, može pojmiti grad, u svom prisustvu i odustvu, u prazninama, sažima se sudar s urbanitetom kao kolosalnim obličjem mogućeg i nemogućeg. Grad jeste izvor straha, ali njegovi ponori su istovremeno uzbuđenja kojih se ne želimo odreći, koja nas mame i privlače. To gledanje “kroz prozore tuđih života” nameće se poput neke voajerske težnje da se sagleda da li su i drugi kao ja, da li ih muči i opsjeda isto što i mene, kako vole, kako tuguju. Pored toga, to je i jedna djetinja želja da se zaviri s druge strane, iza zidova, da se razobliči svaka skrivenost. Kao pogled kroz špijunku ka onome što donosi nukleus haustora. Uz gradove vežem niz važnih sjećanja, vraćaju mi se u snovima i oniričnim snatrenjima, ali me još plaši izmještanje iz sigurnosti brloga. Iako, skačem u grad kao u bunar, lišen svake težine, ne mogu odbaciti kamenje u džepovima. U gradove uranjam kao u bistru jezersku vodu, ali sa zebnjom da će me iz dubine za noge povući nešto zastrašujuće i nepojmljivo. To jeste oblik melanholije, izgubljenost u prostoru, zarobljenost u vremenu, dječačka zbunjenost karnevalesknom šarolikošću grada, nelagoda u nasrtaju, ali i težnja da se u laviritnu grada nestaje, utopi i izgubi, dođe do one početne bezimenosti. Sarajevo je, pak, zbog svoje suženosti, kotlinske monumentalnosti, zimskog odsustva sunca, magle i kiše pozornica burlesknih umišljaja, samoobmana i svenadirućeg mraka. U magli je naš horizont sužen, dosezi su ograničeni, ne znamo šta donosi novo skretanje, a odsustvo prozračnosti i vjetra prijeti da će pauci nebo isplesti do neprepoznatljivosti.
Dok govoriš o gradu kao o bunaru koji mami, ali u kojem uvijek ima nešto što te može povući za nogu, shvatam da tvoja poezija često funkcioniše kao CT snimak tog straha. Grad, djetinjstvo, zaborav, brlog — sve je to kod tebe neka vrsta organa, tkiva, nečega što se skenira iznutra, kao da se čovjek može otvoriti kao grudni koš i vidjeti šta šušti, šta klepeće, šta propada. I tu mi na pamet padne onaj stih — “srce šumi u dijagramima” — ne kao metafora, nego kao medicinski nalaz. Kao da čitav tvoj rukopis balansira između lirike i dijagnostičkog izvještaja, između onog što se osjeća i onog što se mjeri, između djetinjeg pogleda i brutalne preciznosti aparata. U pjesmi “Srce šumi u dijagramima” i stihu “Akustika djetinjstva” jasno koristiš medicinsku i tehničku terminologiju. Da li je tvoja poezija, u suštini, hladna i precizna dijagnoza, a ne lirska emocija? Šta se dogodi kada se srce i razum spoje u “dvoglavo čudovište”?
– Tu nema dijagnoza, oglušujem se u ovoj knjizi, kao i u svom pisanju uopšte, svake dijagnostike. U ovom slučaju ja nisam nikakav analitičar društva niti stanja. Mene ne zanimaju puke detekcije, nastojim vidjeti, dokučiti, ono što je iza i što se ne nazire u prvom planu. Kako bih ponudio moguću alternativu viđenja, koja ne pristaju na hroničarsku tlapnju i mnogo puta ponuđene deskripcije. Poezija koju nastojim pisati je nešto krajnje intimno. Stvarnost, naravno, ima svoje uplive, ali ne pristajem na to da mi bude uskraćena autonomija osjećanja i gledanja, ni po koju cijenu. Na koncu, to je već i Aristotel iskazao riječima: “Nije pjesnikov zadatak da izlaže ono što se istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi, i što je moguće po zakonima vjerovatnosti ili nužnosti (…) zato i jeste pjesništvo viša filozofska i ozbiljnija stvar negoli istoriografija”.
I to je kraj. Nema dijagnoze, samo viša filozofska stvar. Vrijeme u Šansi ponovo počinje teći, kao da se kafana proteže nakon duge pauze.
“Nije pjesnikov zadatak da izlaže ono što se istinski dogodilo”, kaže još jednom, “nego ono što se moglo dogoditi.”
Zatim ustane. Pjesnik odlazi bez žurbe, onim tihim korakom ljudi koji su navikli na stanice, čekanja i rastanke, korak iza, miljama daleko, ali uvijek se vraćajući, zauvijek odlazeći. Vrata za njim kratko lupiše, a njegov odlazak se rasplinu po kafani kao posljednja rečenica koju niko nije zapisao.
Ostajem za stolom, u polusvjetlu, sa čašom koja više nema nikakvu ambiciju da bude puna.
Tako je i završio ovaj razgovor – ne u stvarnosti, nego u prostoru mogućeg. Tamo gdje padovi postaju stihovi, a ono što se moglo dogoditi ostaje samo šapat u bjelini stranice.
