Ove sedmice Španija obilježava 50 godina od smrti Francisca Franca i formalnog početka svoje demokratije — ali dok zemlja slavi pola vijeka slobode, ostaje gorak osjećaj da ključni dio historije još uvijek nije ispričan. Pitanje koje mnogi postavljaju glasi: kako graditi stabilnu demokratiju ako društvo nikada nije u potpunosti progovorilo o decenijama torture, cenzure, ubistava i progona?
Za generaciju rođenu nakon 1975. — a to je velika većina današnjih Španaca — frankizam je nešto između daleke traume i kolektivnog šapata. Zlo koje se dogodilo, ali o kojem se rijetko pričalo. I upravo ta tišina, taj decenijama gajeni institucionalni zaborav, danas se vraća kao politička kriza koja dijeli zemlju i čini je ranjivom pred ekstremizmom.
Generacija bez sjećanja
Poput mnogih, autorica originalnog teksta odrasla je u Španiji u kojoj se o Francu govorilo malo ili nimalo. Priče koje je slušala odnosile su se prije svega na postfrankističku tranziciju — vrijeme optimizma, mladosti, novih stranaka, velikih nada i evropske solidarnosti. Njena majka, tada trudna, glasala je u prvim slobodnim izborima 1977. godine i opisivala taj period kao najradosniji u svom životu. Španski mediji tog vremena govorili su o državi koja iz pepela raste u “modernu, živu naciju”.
Činjenica da je manje od dvije godine ranije Španija bila izolovana diktatura, u mnogim sjećanjima zvučala je gotovo nestvarno. Filozof i bivši politički zatvorenik Julián Marías je 1977. zapisao:
“Godine Franca djeluju nevjerovatno daleko; gotovo sve što je nekada izgledalo nemoguće već se dogodilo.”
Ipak, stvarnost je bila mnogo komplikovanija.
Brza demokratizacija – ali po cijenu šutnje
Španija je od 1975. do rane 1980-ih doživjela meteorski uspon: od siromašne agrarne zemlje do tehnološki otvorene evropske demokratije. Ekonomija je eksplodirala — BDP se u 50 godina uvećao 15 puta, izvoz osam puta, a broj zaposlenih gotovo se udvostručio. Istovremeno, zemlja je postala pionir društvenih reformi poput legalizacije istospolnog braka 2005. godine, mnogo prije Njemačke, Velike Britanije ili SAD-a.
Ali cijena tog “čuda” bila je strategija koju povjesničari često opisuju kao:
„demokratija bez pravde“.
Da bi se izbjegao građanski sukob i revanšizam, novi politički poredak naglasak je stavio na oprost, a ne na istinu. Reforma se odvijala brzo i uglavnom mirno, ali bez suđenja onima koji su bili odgovorni za mučenja, ubistva i masovne represije.
Mnogi funkcioneri francističkog režima prešli su u nove partije — posebno u tadašnji Alianza Popular, preteču današnje Partido Popular (PP). Najveći poslovni magnati, banke i kompanije koje su profitirale tokom diktature, nikada nisu odgovarale.
Zločin je amnestiran. A amnestija je polako postala – amnezija.
Kralj koji je naslijedio diktatora
Španija je kao šefa države zadržala kralja Juana Carlosa, čovjeka kojeg je Franco lično odabrao kao svog nasljednika — “skoro u sinovskom odnosu”, kako sam Juan Carlos piše u nedavnim memoarima. Njegova uloga u tranziciji i u sprečavanju državnog udara 1981. često je navedena kao ključna, ali i dalje ostaje tema žestokih akademskih rasprava.
Uz sve to, obrazovanje o frankizmu u školama decenijama je bilo minimalno. Tema se pojavljivala tek na kraju pretrpanog nastavnog plana, često preskočena ili obrađena površno.
Prvo buđenje prošlosti
Tek 2007. godine, pod vladom Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera, Španija je donijela prvu „zakonsku memoriju“: uklanjanje frankističkih spomenika, ulaganje u arhive, podizanje svijesti o žrtvama građanskog rata i nestalim osobama. Bila je to prva institucionalna odluka koja je jasno priznala da demokratija ne može počivati na zaboravu.
Dolaskom Pedra Sáncheza, proces je ubrzan. Najsimboličniji čin bio je 2019. godine — uklanjanje posmrtnih ostataka Franca iz monumentalnog Valle de los Caídos, sada Valle de Cuelgamuros. Taj mauzolej, građen prinudnim radom političkih zatvorenika, bio je decenijama mjesto koje je slavilo diktatora među njegovim žrtvama. Tek sada se pretvara u edukativni centar s jasno prikazanom historijom represije.
Jer ukloniti spomenik je lako, ali objasniti zašto je postojao — to je pravi posao.
Španija još nema muzej nacionalne historije
Dok druge evropske zemlje — Njemačka, Italija, Portugal — imaju snažne institucije koje se bave suočavanjem s prošlošću, Španija i dalje zaostaje. Nema centralni muzej koji bi objasnio frankizam i njegovu brutalnost. Nema jedinstveni nacionalni narativ o onome što se dogodilo.
A bez priče, bez institucija i bez društvenog konsenzusa — prostor pun praznina lako se pretvara u prostor manipulacije.
Zašto se Španija opet dijeli?
Politička desnica, posebno Partido Popular i krajnje desni Vox, oštro se protive programima „historijske memorije“. Neki negiraju razmjere zločina. Drugi relativiziraju diktaturu tvrdeći da je „donijela stabilnost“. Treći tvrde da su zakoni o memoriji politički instrumentalisani.
Rezultat?
Ponovno buđenje duhova prošlosti.
Ponovno otvaranje rana koje nikada nisu liječene.
Ponovno dijeljenje zemlje na dvije istine koje ne mogu koegzistirati.
Postfrankistički centar koji je nekad bio simbol pomirenja sada se raspada pod pritiskom ekstremnih narativa. Čak se i sama tranzicija iz 1970-ih — nekada ponos Španije — danas revidira, kritikuje, pa i demonizira.
Zašto je opasno šutjeti?
Španija nije jedina zemlja s traumatičnom prošlošću, ali je jedinstvena po stepenu institucionalizirane šutnje. Upravo ta šutnja stvara plodno tlo za:
- ekstremne pokrete,
- historijski revizionizam,
- politizaciju bolnih tema,
- manipulaciju činjenicama,
- povratak ideologija koje se nikada nisu jasno osudile.
Jedna rečenica španskog historičara to opisuje savršeno:
„Ako o prošlosti ne razgovaramo, neko drugi će nam je ispričati — i to onako kako njemu odgovara.“
Šta Španija zapravo duguje sebi?
Nije stvar u osveti.
Nije stvar u kažnjavanju mrtvih.
Stvar je u izgradnji društva koje razumije vlastitu historiju.
Zato što demokratija nije samo izborni proces, nego i kolektivna memorija.
Zato što se prošlost ne može zatrpati, samo se može objasniti.
Zato što se fašizam ne vraća zato što je jak — nego zato što društva zaborave kako izgleda kad pobijedi.
Španiji, 50 godina nakon Franca, još uvijek nedostaje ono što je najvažnije:
zajednička istina.
Dok je ne pronađe, ostaje ranjiva — ne zbog prošlosti, nego zbog tišine koju ta prošlost ostavlja iza sebe.
