U najdubljoj tišini Hercegovine, prije no što je ijedan čovjek kročio na ovu zemlju, postojali su samo voda i kamen.
Prije desetina miliona godina, kada su Trebinje i Petrovo polje još bili u zagrljaju prastarog mora, izdigao se krečnjak – stijena gusta i neprobojna. Ali voda, uvijek strpljiva i uporna, nije odustajala. Kroz dugi period erozije i rastvaranja, kišnica, obogaćena prirodnim kiselinama, počela je da pronalazi najtanje pukotine, da širi sićušne kanale, milimetar po milimetar, vijekovima. Dubila ga je poput najnježnijeg, ali neumoljivog vajara.
Tako je, u tom sporom, titanskom radu, rođena Pavlova pećina. Nije nastala iz jednog udara, već iz uzdaha kraškog srca koji je trajao geološke eone. Voda je stvarala kaskade i dvorane, izranjala je iz mraka da bi se vratila izvoru, ostavljajući za sobom tihe, uspravne čuvare: stalaktite koji vise s tavanice i stalagmite koji rastu s poda. Mnogi su se sreli i stopili u moćne, katedralne stubove, visoke i hladne, dok su zidovi blistali od kalcita, nijemo svjedočeći o hiljadama godina sporog kapanja. Sve je bilo nijemo, hladno, ali veličanstveno – čisti geomorfološki spomenik.
Vremena su prolazila. Krečnjak se umirio, voda se povukla u dubinu, formirajući tiho, ogledalno jezero unutar posljednje dvorane. Njegova površina, tamna i neprozirna, izgledala je kao oko koje gleda u samu vječnost.
I tada, nakon miliona godina geološke tišine, došao je čovjek.
Jednog davnog dana, u ovo mjesto skriveno od Sunca i od ljudi, ušao je sveti apostol Pavle. Nije ga zanimao hemijski sastav krečnjaka niti brzina erozije, on je tražio utočište i tišinu za riječ. Progonjen, umoran, on je u ovim hladnim odajama prepoznao nešto više od pećine – prepoznao je zaštitu. Tamo gdje je priroda uredila oltar od kamena, on je položio svoju vjeru. Ovdje, gdje je prije njega vladala samo tišina, on je progovorio, donoseći novo predanje. Pećina, koja je milionima godina bila spomenik vode, postala je spomenik vjere.
Ista ona voda, koja je strpljivo stvarala pećinu, preobrazila se u čudo. U svom tihom jezeru, zadržala je moć koju joj je apostol dao.
Narod je počeo da dolazi. Gledali su u stalaktite kao u svete ikone, a u malo jezero kao u izvor života. Zato se i danas priča: djevojke dolaze uoči Petrovdana i umivaju se vodom koja je nekada izjedala kamen – ne zato što bi ih ta voda učinila ljepšim u očima ljudi, već zato što je nosila blagoslov i dubinu Pavla, obećanje radosti. Žene željne potomstva piju je, znajući da je njen put od neba kroz kamen bio dug i strpljiv, kao i put dо željenog života.
Ironično, ali i simbolično, vijekovima kasnije, ljudi su morali i službeno da zaštite ovo mjesto. Godine 1957. donijeta je prva odluka, a zatim je 2013. godine Pavlova pećina formalno proglašena spomenikom prirode. Akti i paragrafi su je osigurali pravnim pečatom, ali njena prava, duhovna zaštita, ležala je dublje, u slojevima geologije u legende, u toj vodi.
Pavlova pećina danas stoji kao savršen spoj: kameni oltar stvoren strpljenjem vode i svetište osvećeno riječju apostola. Ona je čuvar vremena, pamti praiskonski šum erozije, ali i tihi šapat molitve. Ona je živi dokaz da je i najveća vjera, kao i pećina, nastala sporo, strpljivo, ali neizbježno.
