U 21. stoljeću, ideal “sporta koji ujedinjuje svijet” često je ustupio mjesto mnogo ciničnijoj realnosti: Olimpijske igre postale su globalna pozornica moći i geopolitičko oružje, posebno u rukama autoritarnih režima. Nema boljih primjera za to od Ljetnih olimpijskih igara u Pekingu 2008. i Zimskih olimpijskih igara u Sochiju 2014.

Obje su služile kao gigantske, megalomanske manifestacije “sportswashinga” – pažljivog procesa korištenja prestiža sporta za odvraćanje pažnje od internih problema, jačanje međunarodne reputacije i legitimizaciju represivnih politika. Pitanje nije bilo da li se sportom politički manipuliše, već do koje mjere su Međunarodni olimpijski odbor (MOK), globalni mediji i sponzori postali saučesnici u ovoj igri pranja reputacije.

Peking 2008: Kinesko “dolazim” svijetu

Dodjeljivanje domaćinstva Olimpijskih igara Pekingu 2001. godine bilo je kontroverzno od samog početka. Kina, komunistička država s lošim rezultatima u ljudskim pravima, vidjela je Igre kao zlatnu priliku za “dolazak” na globalnu scenu i dokazivanje svoje moći.

• “Otvorenost” kao iluzija: Kina je obećavala da će Igre dovesti do veće otvorenosti i poboljšanja ljudskih prava. Stvarnost je bila drugačija. Prije i tokom Igara, došlo je do masovnog prisilnog raseljavanja miliona ljudi iz njihovih domova kako bi se napravilo mjesta za olimpijske objekte. Aktivisti za ljudska prava su hapšeni i cenzura je pojačana.
• Megalomanija i propaganda: Otvaranje Igara bilo je spektakl bez presedana, dizajniran da pokaže organizacijsku moć i kulturnu baštinu Kine. Troškovi su bili astronomski, ali je cilj bio jasan: projektovati sliku moderne, sposobne i prosperitetne Kine, skrivajući autoritarnu srž režima.
• Zapadni saučesništvo: MOK i brojne korporacije su, unatoč upozorenjima o kršenjima ljudskih prava, profitirale od kineskog tržišta i reklama, stavljajući profit ispred etike.

Sochi 2014: Putinova vizija Rusije

Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. bile su lični projekt predsjednika Rusije, Vladimira Putina. Odabir suptropskog grada Sočija za Zimske igre bio je ekstravagantan i logistički izazovan, ali to je bila demonstracija ruske moći i resursa.

• Najskuplje igre u historiji: Soči je bio najskuplje Olimpijske igre u historiji, s procjenjenim troškovima koji su prelazili 50 milijardi dolara. Ogroman dio tog novca otišao je na korupciju i projekte koji su bili ekološki katastrofalni (uništavanje prirodnih staništa u Kavkazu).
• “Potemkinova sela” za globalnu scenu: Rusija je uložila sve napore da stvori sliku moderne, gostoljubive države. Međutim, to je bilo u direktnom kontrastu s represijom nad LGBT+ zajednicom (nedugo prije Igara donesen je kontroverzni “anti-gej zakon”), gušenjem slobode govora i militarizacijom regiona Kavkaza.
• Pranje reputacije: Soči je imao za cilj da promijeni globalnu percepciju Rusije, od postsovjetske “problematične” države do snažne, stabilne i sposobne velesile. Putin je želio da se pojavi kao lider sposoban da organizuje globalne događaje, unatoč kritikama o autoritarizmu.

Cijena globalnog spektakla

Oba događaja su jasno pokazala mračnu stranu MOK-ovog odabira domaćina:

• Ljudska prava: U Pekingu, to je bilo masovno raseljavanje i cenzura. U Sočiju, to je bilo suzbijanje LGBT+ prava i kritika ekološkog utjecaja. MOK je, unatoč svojoj Povelji, često ignorirao ove probleme u ime “politike nevezivanja” za politiku.
• Ekološke posljedice: Oba grada pretrpjela su značajnu ekološku štetu zbog masovne gradnje i razvoja infrastrukture, često bez adekvatnih procjena utjecaja.
• “Bijeli Slonovi”: Mnogi skupi olimpijski objekti postali su “bijeli slonovi” – skupi, neiskorišteni objekti koji propadaju nakon Igara, ostavljajući iza sebe finansijski i ekološki teret lokalnim zajednicama.

Olimpijski ideal kao valuta režima

Peking 2008. i Sochi 2014. nisu bili samo sportski događaji; bili su to strateški geopolitički projekti koji su koštali milijarde i milione ljudi koštali slobode ili domova. Obe Olimpijade su razotkrile licemjerje MOK-a i njegovu spremnost da prioritizira profit i globalnu vidljivost nad ljudskim pravima i olimpijskim idealima.

Sport, koji bi trebao biti sila za dobro, postao je oruđe za pranje reputacije i jačanje autoritarnih režima. Pitanje za budućnost ostaje: Hoće li se svijet ikada suočiti s ovom mračnom istinom i povratiti olimpijski pokret od onih koji ga koriste kao paravan za svoje agende? Ili ćemo nastaviti gledati kako ideal plemenitog takmičenja postaje samo još jedna valuta u globalnoj igri moći?

Povezane priče

Kažu da joj je neko davao otrov da bi bila najbolja. Bila je najbolja, ali je umrla misterioznom smrću

2. October 2025

El Siete — Vječna duša Real Madrida

13. October 2025

Bosanski Alkatraz: Dugo skrivana istina o zloglasnom zatvoru Mamula gdje su Bosanci i Hercegovci ubijani

12. December 2025