John Banville, u svojoj oštroj ali pravednoj recenziji Updikeovih pisama za The Guardian, dotaknuo je živac onoga što danas definira Updikeovo književno naslijeđe: bolni nesrazmjero između njegove zapanjujuće, gotovo božanske vještine pisanja i “beznadežno zijevajuće istorijske” prirode njegovih tema.
Banville citira usporedbu jednog kritičara koji je Johna Updikea uporedio s jastogom koji posjeduje jednu ogromnu kandžu. To je briljantna, zajedljiva metafora koja savršeno objašnjava dilemu modernog čitaoca Updikea. Kandža je njegov prozni stil – raskošan, bogat, precizan, sposoban uhvatiti svaki tračak svjetlosti na automobilu ili svaku napetost u braku predgrađa. Sam jastog, međutim, tijelo koje nosi tu kandžu, često se čini malenim, nespretnim, zarobljenim u svom vremenu i kontekstu.
Updike je, kako kaže Banville, imao “um prosječnog američkog muškarca srednje klase nakon rata”. Upravo je to njegova najveća snaga i njegova najveća kletva. Njegova opsesija seksom, vjerom, brakom i nemirom američkog predgrađa bila je revolucionarna u svoje vrijeme. Danas, mnoge od tih “istorijskih priča” zaista mogu zvučati zastarjelo, a njegov pogled na žene – često kroz objektiv muške požude – često se doživljava kao ograničavajući.
No, ovdje se moramo pozvati na ono što LitHub stalno podsjeća svojim esejima: velika književnost nije nužno ona s najuzvišenijom temom, već ona s najtrajnijim jezikom.
Updike nije pisao samo priče, pisao je rečenice. Pisao je prozu koja je sama po sebi bila događaj. Kao što primjećuje Banville, čak je i Vladimir Nabokov, sam prozni snob, morao priznati tu vještinu. Updikeova kandža bila je toliko oštra da je mogla izrezbareti ljepotu i dubinu iz materijala koji se činio običnim.
Updike je, prema pismima, bio svjestan ovog jaza. Njegova “tmurna samoprocjena” na kraju karijere – “Pao sam na status ostarjelog bjednika” – nije samo samosažaljenje, to je bio trezven, gotovo brutalan sud o prolaznosti kulturnog uticaja. Vidio je kako se svijet koji je toliko pažljivo dokumentirao pretvara u puku arheologiju.
I tu dolazimo do Banvilleovog najljepšeg zaključka: “Možda i je tako, ali je pisao takvu prozu da je zavidne serafime natjerao na uzdah”.
Ova slika je ključna. Dok se teme mogu izblijediti, a likovi postati relikvije, čista moć njegova pisanja ostaje. To je vještina koja izaziva čak i one na najvišim položajima u književnom raju – serafime. Oni koji su i sami majstori jezika mogu samo uzdahnuti od divljenja pred tehnikom koja nadilazi vrijeme.
Kao što jedan esej na LitHubu ističe o drugom stilističkom velikanu, ponekad je potrebno “čitati arhivara, a ne junaka”. Updike možda nije uvijek bio junak modernog, progresivnog čitaoca, ali je bio nesavladiv arhivar senzacija, boja, emocija i proturječja svog doba. Zapisao je jednu verziju Amerike s takvom ljepotom da će, bez obzira na istorijsku distancu, uvijek izazivati onaj uzdah – i od zavidnih serafima, i od nas običnih smrtnika koji se još možemo diviti kandži, makar je jastog izgledao sve manje impresivno.
