Postoje fudbaleri koji osvajaju titule. Postoje oni koji osvajaju navijače. A postoje i oni rijetki, gotovo mitski, koji osvajaju vrijeme — koji ostaju dio fudbalske duše i kada se više ne pojavljuju na terenu. U tu skupinu pripada Alessandro Del Piero, čovjek koji je živio Juventus, koji je nosio njegov grb kao porodični amblem i koji je u jednom trenutku postao više od kapitena, više od legende. Postao je simbol.
Njegova priča nije samo priča o golovima, slobodnjacima iz sna i urezanim osmijesima nakon svakog pogotka. Njegova priča je priča o lojalnosti u vremenu kada je lojalnost postala rijetkost, o ostajanju onda kada su drugi odlazili, o riječima koje je pretvorio u djelo: gentleman nikada ne napušta damu u nevolji. A Juventus je bio njegova dama — u dobru i u zlu.
Početak jednog neponovljivog putovanja
Del Piero je u Torino stigao kao mladić iz Conegliana, povučen, skroman, ali s očima koje su sjajile ambicijom. Niko nije mogao predvidjeti da će taj tih i pristojan momak postati jedan od najvećih igrača u italijanskoj historiji.
Još manje da će postati lice Juventusa.
Brzo je pokazao da nije običan igrač. Njegov prvi gol — onaj volej protiv Fiorentine — i danas se računa kao početak jedne sage. Bio je nasljednik Roberta Baggia, titula koju je malo ko mogao nositi bez tereta. Alessandro je nosio prirodno, kao da mu je sudbina šapnula da je to put kojim mora ići.
Stil igre koji je bio poezija
Ako postoji fudbaler koji je igrao kao pjesnik, to je Del Piero. U njegovim potezima nije bilo forsiranja, nije bilo grubih rezova, nikad agresije — sve je teklo, sve je imalo melodiju. Njegovi golovi u poznatom Del Piero kutu nisu bili slučajnost, nego ritual.
Momenti koji se pamte:
- gol Borussiji Dortmund u finalu Lige prvaka 1997.
- majstorija protiv Real Madrida na Bernabéuu, nakon koje mu je publika aplaudirala
- golovi sa vrha šesnaesterca, škarice, elegancija u pokretu
Bio je desetka u najčistijem smislu te riječi — mozak, srce i ruka-majstora koji crta fudbal na travi.
Kapiten srcem, ne samo trakom na ruci
Postati kapiten Juventusa nije mala stvar. Nositi tu traku znači naslijediti historiju Bonipertija, Sciree i Platini-ja. Del Piero je postao kapiten ne zato što je tražio tu ulogu, nego zato što je bio jedini koji je mogao da je iznese.
Bio je tih, ali prisutan.
Skroman, ali odlučan.
Uvijek prvi da čestita, posljednji da odustane.
U eri kada su svlačionice postale mjesta za ego bitke, Del Piero ih je pretvorio u prostor povjerenja.
2006. godina — trenutak kada se pokazalo ko je ko
Možda bi njegova priča bila savršena i bez jedne mračne stranice u historiji kluba, ali upravo ta stranica je učinila Del Piera besmrtnim.
Calciopoli 2006.
Juventus je bio srušen. Oduzete titule, izbačen u Seriju B, zvijezde u pokretu — većina velikih igrača napustila je klub.
Bio je to trenutak kada su mnogi navijači prvi put zaista shvatili ko voli klub, a ko voli samo trenutni uspjeh.
A onda se dogodilo ono što je kasnije postalo legendarno.
Del Piero je stao pred mikrofone i rekao ono što će ući u historiju: dama je u nevolji, gospodin ne napušta damu.
U godinama kada je vrhunac njegove karijere još trajao, kada je mogao otići u bilo koji klub Evrope, kada je mogao igrati Ligu prvaka do kraja karijere — on je izabrao Seriju B.
Izabrao je Juventus.
Godina u Seriji B — ljubav, ne lojalnost
Neki će reći da je lojalnost ostati kada je teško.
Del Piero je išao korak dalje — ostao je jer ga je vodila ljubav.
Ljubav prema bojama, prema navijačima, prema grbu koji je nosio.
Te sezone, stadion je bio prepun, a Del Piero je bio vođa renesanse. Njegovi golovi, asistencije, osmijesi poslije svakog pogotka — sve je to davao kao da igra finale Lige prvaka.
Možda je i bilo finale — finale jedne ljudske priče.
Povratak i novi vrhovi
Nakon povratka u Seriju A, Del Piero je nastavio tamo gdje je stao. U godinama kada većina igrača ulazi u fazu smirivanja, on je doživio novi procvat.
Golovi iz slobodnjaka, preciznost, inteligentna igra — sve je i dalje bilo tu.
Bio je simbol Juvea u tranziciji, čovjek koji je premostio dvije ere kluba.
Publika ga je voljela jer je bio njihov.
Protivnici su ga poštovali jer je bio gospodin.
A fudbal je dobio nešto što se rijetko dobija — romantiku.
Zbogom Juventusu, ali ne i kraj ljubavi
Njegov oproštaj 2012. godine bio je jedan od najemotivnijih trenutaka modernog fudbala. Kada je izašao sa terena na Juventus Areni, cijeli stadion je stao.
Kamere su snimile djecu kako plaču, starce kako ustaju, igrače kako spuštaju glave.
To nije bio oproštaj igrača od kluba.
To je bio oproštaj jednog dijela duše Juventusa od čovjeka koji je tu dušu nosio godinama.
Del Piero – utočište elegancije u svijetu koji se mijenja
U eri komercijalizacije, društvenih mreža i brzih promjena, Del Piero ostaje podsjetnik na vrijednosti koje su nekada gradile veliki fudbal: skromnost, disciplina, vjernost, stil i poštovanje.
On nije bio skandal igrač.
Nije bio zvijezda koja traži pažnju.
Bio je čovjek koji je živio fudbal tiho, dostojanstveno, bez potrebe da bude veći od igre.
Zato ga i danas vole.
Zato se njegovo ime izgovara sa poštovanjem.
Zato i danas navijači širom svijeta govore: gentleman nikada ne napušta damu u nevolji.
A dama mu se odužila — jer Juventus danas nosi dio njega u svakom novom talentu, u svakoj desetki, u svakoj legendi koja stasa.
Alessandro Del Piero je više od igrača.
On je ideal koji je postao čovjek.
