Dana 26. aprila 1986. godine, nuklearni reaktor u Černobilu u sjevernoj Ukrajini – tada dijelu Sovjetskog Saveza – eksplodirao je, šaljući ogroman oblak radijacije u nebo. Gotovo četiri decenije kasnije, nuklearna elektrana Černobil i mnogi dijelovi okolnog područja ostaju nenaseljeni – barem kada su u pitanju ljudi.
Životinje svih vrsta napredovale su u odsustvu čovječanstva. Među faunom otpornom na radijaciju žive hiljade divljih pasa, od kojih su mnogi potomci kućnih ljubimaca ostavljenih tokom hitne evakuacije područja prije toliko godina. Kako se najveća svjetska nuklearna katastrofa približava svojoj 40. godišnjici, biolozi sada detaljnije proučavaju životinje koje se nalaze unutar Černobilske zone isključenja (CEZ), koja je otprilike veličine Nacionalnog parka Yosemite, i istražuju kako je decenijama duga izloženost radijaciji možda promijenila genome životinja – pa čak, možda, i ubrzala evoluciju.
Naučnici sa Univerziteta Južna Karolina i Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma počeli su ispitivati DNK 302 divlja psa pronađena u ili oko CEZ-a kako bi bolje razumjeli kako je radijacija možda promijenila njihove genome. Njihovi rezultati objavljeni su u časopisu Science Advances 2023. godine, piše Popular Mechanics.
„Imaju li stečene mutacije koje im omogućavaju da uspješno žive i razmnožavaju se u ovoj regiji?“ rekla je za The New York Times koautorica Elaine Ostrander, stručnjakinja za genomiku pasa na Nacionalnom institutu za istraživanje ljudskog genoma. „S kakvim se izazovima suočavaju i kako su se genetski nosili s tim?“
Ideja da radijacija ubrzava prirodnu evoluciju nije nova. Praksa namjernog ozračivanja sjemenki u svemiru kako bi se izazvale korisne mutacije, na primjer, sada je dobro uhodana metoda za razvoj usjeva koji su prilagođeni svijetu koji se zagrijava.
Naučnici već godinama analiziraju određene životinje koje žive unutar CEZ-a, uključujući bakterije, glodare, pa čak i ptice. Jedna studija iz 2016. godine otkrila je da su istočne gatalinke (Hyla orientalis), koje su obično zelene boje, unutar CEZ-a češće bile crne. Biolozi teoretiziraju da su žabe doživjele korisnu mutaciju melanina – pigmenta odgovornog za boju kože – koja je pomogla u raspršivanju i neutralizaciji dijela okolne radijacije.
To je navelo naučnike na razmišljanje: da li bi se nešto slično moglo dešavati i s divljim psima u Černobilu?
Studija je otkrila da divlji psi koji žive u blizini nuklearne elektrane Černobil pokazuju jasne genetske razlike u odnosu na pse koji žive samo nekih 16 kilometara dalje, u obližnjem gradu Černobilu. Iako bi to moglo snažno sugerisati da su ovi psi prošli kroz neku vrstu brze mutacije ili evolucije uslijed izlaganja radijaciji, ova studija je samo prvi korak u dokazivanju te hipoteze.
Međutim, jedan naučnik za okoliš, govoreći za Science News, kaže da ove studije mogu biti „klizav teren“, uglavnom zbog činjenice da je razlikovanje mutacija izazvanih radijacijom od drugih utjecaja, poput inbridinga (ukrštanja u srodstvu), nevjerovatno teško.
A u vremenu otkako je objavljena originalna studija, drugi istraživači su se udubili u ovo pitanje i došli do suprotstavljenih rezultata. Zapravo, studija objavljena gotovo dvije godine kasnije samouvjereno tvrdi da možemo prekrižiti radijaciju s liste objašnjenja za trenutno stanje populacije pasa u Černobilu. Objavljena u časopisu PLOS One od strane naučnika sa Državnog univerziteta Sjeverne Karoline i Škole javnog zdravlja Mailman Univerziteta Columbia u New Yorku, ova nova genetska analiza proučavala je hromosomski nivo, nivo genoma, pa čak i nukleotide pasa iz Černobila, i nije pronašla nikakve abnormalnosti koje bi ukazivale na mutacije izazvane radijacijom.
Kako bi uspostavio osnovu za poređenje, tim je uporedio genom pasa iz grada Černobila, smještenog 16 kilometara od CEZ-a, sa psima pronađenim u regijama Rusije, Poljske i drugih obližnjih zemalja. Nakon što su utvrdili da su populacije genetski slične, iskoristili su pse iz grada Černobila kao reprezentativnu kontrolnu grupu za svoju studiju. Naravno, zadatak nije bio jednostavan, jer je prošlo više od dvadesetak generacija pasa od prvobitnih štenaca koji su svjedočili katastrofi u Černobilu 1986. godine.
„Znamo da, na primjer, izlaganje visokim dozama radijacije može unijeti nestabilnost od hromosomskog nivoa pa naniže,“ rekao je u saopćenju za javnost Matthew Breen, viši autor studije sa Državnog univerziteta Sjeverne Karoline. „Iako je ova populacija pasa udaljena 30 ili više generacija od one prisutne tokom katastrofe 1986. godine, mutacije bi vjerovatno i dalje bile vidljive da su tim prvobitnim psima donijele prednost za preživljavanje. Ali mi nismo pronašli takve dokaze kod ovih pasa.“
Ipak, studija iz 2023. godine i dalje pruža model za daljnje istraživanje efekata radijacije na veće sisare, budući da se DNK pasa koji lutaju oko nuklearne elektrane Černobil i obližnjeg grada Černobila može uporediti sa psima koji žive u neozračenim područjima. Uprkos trenutnom nedostatku čvrstih zaključaka, studija je još jednom pokazala da je područje koje bi – po svim pravilima – trebalo biti pustoš, postalo neusporediva naučna prilika za razumijevanje radijacije i njenog utjecaja na prirodnu evoluciju.
