Drevni lovci-sakupljači u pustinji Atacama možda su počeli mumificirati svoje mrtve kao oblik “art terapije” kako bi sebi pomogli u procesuiranju tuge nakon gubitka voljene osobe. Konkretnije, ovu 7.000 godina staru tradiciju možda su započele ožalošćene majke koje su se borile da prihvate spontane pobačaje, mrtvorođenu djecu ili smrtnost dojenčadi.
Poznata kao kultura Chinchorro, grupa odgovorna za ovu upečatljivu posmrtnu praksu nastanjivala je obalu današnjeg sjevernog Čilea, odlučivši se naseliti u jednom od najsurovijih okruženja na Zemlji. Pored ekstremne oskudice padavina u toj regiji, nekoliko lokaliteta Chinchorro kulture – uključujući one u blizini rijeke Camarones – bilo je teško kontaminirano arsenom.
Primjećujući da su najranije Chinchorro mumije isključivo dojenčad i novorođenčad, Bernardo Arriaza sa Univerziteta Tarapacá u novom radu postavlja hipotezu da je trovanje arsenom moglo dovesti do visoke stope gubitka trudnoće i uzrokovati smrt male djece. „Tvrdio sam da je ovaj neočekivani odlazak doveo do razvoja vještačke mumifikacije kao emocionalnog odgovora za nošenje s gubitkom beba“, piše IFLS.
„Kako bi se nosili s tugom zbog gubitka svoje krhke dojenčadi, smatram da su roditelji iz kulture Chinchorro počeli transformisati i ukrašavati svoju voljenu djecu zemljom i štapovima, u suštini ih održavajući prisutnima“, nastavlja autor. „S vremenom, s narednim generacijama, ukrašavanje mrtvih (slikanje, dodavanje perika, maski za lice itd.) postajalo je sve raskošnije i primjenjivalo se na sve dobne kategorije.“
Povlačeći paralele između ovog drevnog procesa mumifikacije i moderne art terapije, Arriaza iznosi stav da su pripadnici kulture Chinchorro možda postigli „katarzu“ i pronašli „emocionalno oslobađanje“ kroz svoje umjetničke kreacije.
„Vizuelna umjetnost pruža neverbalni izlaz za procesuiranje intenzivnih emocija koje se doživljavaju nakon gubitka voljene osobe“, objašnjava on. „Kroz umjetničke kreativne izraze, pojedinci mogu pronaći narativ ili dati postojanje svom životu nakon značajnog gubitka.“
Ipak, ironično je da je upravo proces koji je tješio te roditelje shrvane tugom možda bio ono što je dovelo do propasti kulture Chinchorro, jer je stvaranje tih mumija zahtijevalo upotrebu mangana kao pigmenta. Međutim, poznato je da izlaganje visoko toksičnoj manganskoj prašini izaziva niz teških zdravstvenih stanja, uključujući vrstu psihoze poznatu kao „mangansko ludilo“.
Unatoč tome što su održavali svoju tradiciju mumifikacije oko 3.500 godina, kultura Chinchorro je na kraju nestala, a Arriaza teoretizira da je trovanje manganom možda bilo ono što ih je „potaknulo da se postepeno udalje od svoje složene pripreme mrtvih i na kraju je napuste“.
Dugo se smatralo da su mumije iz Atacame najstarije na svijetu, budući da najranija poznata egipatska mumifikacija datira od prije oko 4.500 godina. Međutim, ranije ove godine potvrđeno je da su 14.000 godina stare mumije „sušene na dimu“ u Jugoistočnoj Aziji najstariji primjer mumifikacije na svijetu. Da li se ljudi još uvijek mumificiraju? Možda ćete se iznenaditi.
