Godinama smo navikli na tu bh. simfoniju – prepucavanja na nacionalnoj osnovi, gdje se svaka kritika pretvara u etnički rat, a svaka reforma u novu ucjenu. “Ovdje nikad neće biti haira”, govorimo decenijama, kao da je to nacionalna himna, a ne samo još jedan refren iz dejtonskog hita. A kad se umiješa “veliki brat” – Ambasada SAD-a, koja danas više liči na strogu mamu koja očitava bukvicu razmaženom djetetu – sve postane još više tragičnokomično. Jer kakva nam je država, najbolje pokazuju oni koji je vode: lideri koji su zaboravili da diplomatija znači riječi, a ne uvredе, i da su nacionalni interesi nešto više od lične osvete.
Nedavno prepucavanje na relaciji državnog ministra odbrane Zukana Heleza i hrvatske europarlamentarke Željane Zovko nije ništa drugo do još jedna slika s gnjilog dna političke močvare – slika gdje se retorika bez traga diplomatije pretvara u javni linč, a EU reforme postaju talac etničkih hajki. Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH, ušla je u sukob kao “posrednica”, ali njena osuda samo pojačala haos, podsjećajući nas na to da u BiH nema neutralnih – samo strana.
Sve je počelo 4. decembra 2025., u intervjuu za Hayat TV, gdje je Helez eksplodirao protiv Zovko i njenih kolegica poput Maje Primorac. Zovko je nazvao “poluretardiranom”, dodao da su to “sve ustaška kopilad”, optužujući ih da lobiraju za podjelu BiH te da imaju “ustaške gene”. To nije bila samo verbalna eksplozija – to je bio katarsis 30 godina nagomilanih frustracija: kritika HDZ-ovog “secesionizma” (npr. blokade oko zakona o VSTV-u i Sudu BiH), ali i duboki etnički jaz koji se hrani Dejtonskim naslijeđem. Helez je nastavio na Facebooku, gdje je Zovko nazvao “primordijalnom” i “ucjenjivačicom” – riječi koje u BiH nisu samo uvredа već municija za nove blokade u Vijeću ministara.
Krišto, sa svoje strane, nije šutjela – osudila je Heleza kao “nedostojnog državnog dužnosnika”, optužujući ga da potkopava demokratski dijalog i vrijeđa vrijednosti koje BiH treba za EU put. To je klasična bih. dinamika: Helez vidi HDZ kao “hrvatski blok” koji ugrožava jedinstvo; Zovko i Krišto vide kritiku kao napad na “vitalni interes”. Rezultat? Vijeće ministara, već paralizovano oko EU ugovora za 976 miliona eura, sada rizikuje novu krizu – ratifikacija čeka, reforme stoje, a građani plaćaju cijenu.
Ali vrhunac ironije dolazi od “velikog brata” – Ambasada SAD-a, koja je brzo reagovala 5. decembra: “Uvredljive izjave Heleza nisu dostojne državnog dužnosnika i narušavaju duh demokratskog dijaloga”. Kao mama koja hvata dijete za uho nakon tuče u dvorištu, SAD su očitale bukvicu Helezu, ali bez sankcija – samo podsjetnik na to da “svi moraju poštivati etičke standarde”. U BiH, gdje je diplomatija rijetko više od maske za nacionalizam, ovo je gotovo dirljivo: Amerika nas podsjeća na “demokratiju”, dok mi se svađamo kao na srednjovjekovnoj pijaci.
SDP je podržao Heleza (“kritika nije uvreda”), SNSD ismijavao (“neka se svađaju, mi čekamo Dayton”), a HDZ (Čović) zatražio ostavku – ciklus koji traje 30 godina, od ratnih laži do EU obećanja.
Što ovo kaže o našoj državi? Najbolje – ili najgorе – pokazuju oni koji je vode: lideri koji su zaboravili da je retorika bez diplomatije samo buka, a ne moć. Neće biti haira jer se sami brinemo o tome da bude gnjilo. Helezove uvredе nisu samo lični ispad – one su simptom: u zemlji gdje je EU novac (976 miliona eura) talac etničkih veta, a reforme (vladavina prava, antikorupcija) postaju “vitalni interes”, sloboda govora postaje privilegija za one koji znaju gdje je granica. Ironija? Dok Helez “neće šutjeti”, a Zovko i Krišto “očitavaju bukvicu”, BiH gubi vrijeme – i novac – na ovu farsu.
U krajnjem, ovo prepucavanje nije novost, to je još jedna epizoda u bih. seriji “Država na tankom koncu”. Kakva je naša država? Ona koju zaslužujemo – onu gdje se lideri svađaju kao djeca, a “veliki brat” mora biti mama da nas podsjeti na osnove. Možda je vrijeme da počnemo raditi – prije nego što nas svi ostave sami s našim “vitalnim interesima”. Inače, 30 godina će postati 40, a mi još čekati happy end.
