Postoje pisci čije rečenice dišu sporije od svijeta, i oni čiji ritam tjera čitaoca da hvata zrak. László Krasznahorkai, jedan od najposebnijih evropskih prozaista, pripada ovoj drugoj, opasnijoj vrsti. Njegove rečenice, dugačke poput unutrašnjeg monologa čovjeka u panici, nose melodiju koja ne liči na književni trik nego na stanje svijesti.
U razgovoru za The Paris Review iz 2018. godine Krasznahorkai objašnjava kako je do tog ritma došao gotovo protiv svoje volje. Nije htio “stvarati stil”, nije polirao rečenice da budu egzotične ili grandiozne. Naprotiv: njegov tok mišljenja bio je toliko snažan, toliko nalik unutrašnjem govoru koji ne trpi pauze, da su tačke i zarezi jednostavno postali – suvišni. Pisao je kao što se diše u strahu ili ekstazi: u dugačkom, neprekinutom naletu.
Ono što fascinira jeste njegova tvrdnja da je pravi život tražio izvan književnosti: ne u tekstovima, nego u muzici, samoći, povlačenju, čak i u egzilu od vlasti koje, kako kaže, nikada nisu bile oduševljene njegovim pisanjem. Pasoš mu je bio ograničavan, kretanje sužavano, a želja za slobodom rasla proporcionalno državnoj sumnji. U tom spoju represije i unutrašnje nužnosti nastalo je njegovo djelo: mračno, melodično, apokaliptično, ali ne bez nade.
Za Krasznahorkaija, književnost nije bijeg nego “kontakt sa skrivenom realnošću”. U intervjuu opisuje da se ispod vidljivog svijeta nalazi stalni potres – ne spektakularan, ali neumoran: strah, slutnja, osjećaj da se civilizacija naginje preko ivice. Njegovi romani nisu teorija apokalipse, nego način da se preživi ono što se već odvija. U tom smislu, i njegovo pisanje i čitanje postaju čin otpora fragmentaciji svijeta.
Možda je najvažniji dio intervjua njegova opsesija preciznošću bez krutosti. Rečenica mora biti duga, ali mora imati ritam. Misao mora biti tamna, ali mora imati smisao. Pisac mora biti prisutan, ali nikada egocentričan. Krasznahorkai je jedan od rijetkih autora koji svijet može opisati kao ruševinu, a da u toj ruševini ostavi otvoren prozor.
Za čitaoca iz našeg regiona njegova poetika odzvanja posebno snažno. I mi poznajemo osjećaj stalne potresenosti, sporog katastrofičnog toka, svijeta koji se ne raspada odjednom nego centimetar po centimetar. Krasznahorkaijeve rečenice podsjećaju na to da postoji način da se taj svijet ispriča, čak i ako ga se ne može popraviti.
Njegova književnost nije autobiografija u klasičnom smislu, ali jeste svjedočanstvo: o unutrašnjem pejzažu moderne duše. Nema “lične ispovijesti”, ali ima tragova čovjeka koji uporno pokušava pronaći smisao u raspadanju. Ima discipline, ali i krika. Ima tame, ali i muzike.
I zato je intervju iz The Paris Review vrijedan čitanja i danas: jer pokazuje da se pisac ne rađa iz plana, nego iz potrebe. Iz svijeta koji lupa na prozor. Iz unutrašnjeg ritma koji ne može stati.
Krasznahorkai piše rečenice koje se ne daju ukrotiti. Možda je zato jedini koji nam može pomoći da se zagledamo u haos — a da pritom ne izgubimo dah.
(“The Art of Fiction No. 240: László Krasznahorkai”, The Paris Review, br. 225, 2018)
