Teza da se u sistemu visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ne učimo, već školujemo, pogađa u samu srž višedecenijskog problema: potpuni raskorak između formalnog sticanja diploma i stvarne osposobljenosti za tržište rada.
Kada se pomene obrazovanje, svi automatski misle na sticanje znanja, kritičkog razmišljanja i vještina. No, stvarnost je takva da su institucije pretvorene u birokratske mašine, a diploma je postala samo ulaznica za daljnje preživljavanje u administrativnom haosu, a ne garancija kompetencije. Riječ obrazovanje odavno je izgubila svoju težinu. Danas, nažalost, najčešće označava samo prolazak kroz sistem koji vas nauči kako preživjeti birokratiju. Mi nismo obrazovani — mi smo školovani. A to je ogromna razlika.
Prolazak kroz osnovnu, srednju i visoku školu često izgleda kao beskrajna vježba administracije: učiš gdje da se potpišeš, kako da popuniš obrazac, kad možeš zamijeniti ispitni rok, kome trebaš poslati mail da “riješiš problem”. Pritom, ono što bi trebalo biti suština — znanje i vještine — nekako se izgubi između silnih nastavnih planova, neusklađenih reformi i praznih obećanja.
Kada nakon godina školovanja napokon izađete na tržište rada, shvatite neprijatnu istinu: niko vas nije pripremio za stvarni svijet. Naučili ste kako preživjeti sistem, ali ne i život. Znate kako napisati CV, ali ne nužno kako odgovoriti na realan, praktičan zahtjev poslodavca. Znate prepričati knjigu, ali ne i riješiti problem. Znate zakone napamet, ali ne i kako ih primijeniti.
A onda se u cijelu priču ušunjaju i “fakulteti” koji to zapravo nisu. Oni na kojima se diplome kupuju, prepričavaju, preprodaju. Oni na kojima profesor i student nisu u odnosu učenja, nego u odnosu razmjene — para, usluga, glasova, uticaja. Oni na kojima se znanje ne provjerava, nego fingira. I oni koji su od jedne ozbiljne institucije napravili najobičniji fotokopirni aparat za diplome.
Rezultat? Društvo u kojem diploma ne znači nužno kompetenciju, nego često samo dokaz da ste savladali pravila igre: kome se javiti, gdje otići, kako preći preko crte bez da je iko primijeti. U takvoj atmosferi oni koji zaista uče i trude se — bivaju poniženi. Njihova diploma vrijedi isto kao i papir nekoga ko je prošao “brzu proceduru”, vikendom, preko veze, bez truda. Znanje je postalo luksuz, a diploma potrošna roba.
Sistem koji ne razlikuje znanje od papira stvara generacije koje se snalaze, ali ne razumiju; koje se formalno vode kao “obrazovane”, ali ih niko nije obrazovao; koje nose diplome, ali ne nose uvjerenje da mogu nešto zaista napraviti.
I onda se pitamo zašto nam društvo stagnira, zašto mladi odlaze, zašto poslodavci kukaju da “nema stručnjaka”, a studenti kažu da “nema posla”. Jednostavno je: mi diplome proizvodimo u masi, znanje samo u tragovima.
Da bi obrazovanje u BiH postalo stvarno obrazovanje, ono mora prestati biti industrija papira. Mora ponovo postati prostor znanja, radoznalosti, kritike, praktične vještine, odgovornosti. Ali prije svega — mora imati kredibilitet, jer bez toga sve ostalo pada u vodu.
Sve dok je lakše kupiti diplomu nego naučiti lekciju, BiH neće imati problem sa školovanjem. Biće nam savršeno školovani. Problem će biti — i već jeste — što nismo obrazovani.
