Postoji ta slika iz mog djetinjstva, iz Ulice Ilije Engela, koju ne mogu izbrisati bez obzira na to koliko se godina presloži preko nje: igram se ispred zgrade u kojoj sam odrastala i gledam kako Admir Adžem prolazi s torbom za trening. Svaki dan, kao sat. Uvijek u istom ritmu, uvijek sa istom ozbiljnošću u koraku. Za nas klince iz komšiluka on je bio “veliki”, ne samo zato što je stariji, nego zato što se na njemu vidjelo ono što se danas rijetko viđa: posvećenost bez kalkulacije, rad koji se ne glumi i ona tiha, gotovo tvrdoglava odluka da sa svakim treningom postaje bolji.
Iza zgrade: Lopta, prašina i lekcije iz pada
A kad nije išao na trening, igrao je fudbal iza zgrade — s rajom, s bilo kim ko je imao loptu i volju. Danas zvuči kao nostalgija, ali tada je to bilo sasvim normalno: lopta, prašina, poderana koljena i roditelji koji viču s prozora da uđemo jer se smračilo. Ništa se nije radilo za sliku, za Instagram, za publiku. Treniraš jer voliš. Učiš jer želiš. Igraš jer ne znaš drugačije. Stičeš lekcije iz svakog pada.
To je bila era kada su za fudbal trebali odricanje, volja i žar. Tada se znanje sticalo na betonu, a uspjeh je zahtijevao sate upornosti. Niko nije brojao korake, kalorije, povrede. I niko nije imao mobitel da mu odvuče pažnju, nije bilo algoritama da nam instaliraju umor. Danas djeca treniraju dva puta sedmično po sat, to odrade kao obavezu i vraćaju se ekranima. Nema više onog žara u stomaku, one gladi koja natjera dijete da čeka trenera kao ozeblo sunce i da se vraća s treninga umorno, ali ponosno, jer je jedno dijete bliže snu. Adžem je izrastao iz tog svijeta: svijeta u kojem se radilo, treniralo, izgaralo. Nije bio samo “još jedan” trener. Za mnoge od nas koji smo odrasli uz Grbavicu, on je bio figura posvećenosti.
Navijačka bol nakon poraza u gradskom derbiju je stvarna i razumljiva, ali reakcije koje su uslijedile nakon ostavke Admira Adžema – pljuvanje, omalovažavanje i srozavanje čovjeka koji diše za Željezničar – pokazuju tužnu sliku današnjeg fudbala i, prije svega, kulture društvenih mreža.
TikTok stručnjaci: Lekcije od onih koji nisu trčali
Svako ko je loptu vidio na TikToku danas zna “šta je Adžem trebao”, svako ko bi se raspao nakon pet minuta zagrijavanja dijeli lekcije o taktici, svako ko je jednom stajao na tribinama misli da ga to kvalifikuje za trenera i, naravno, zna bolje od čovjeka koji je život proveo s loptom u nogama — ne na ekranu, nego na terenu, u blatu, u porazima i pobjedama.
Ako želimo argumente, vratimo se na činjenice, a ne na emotivni derbi. Moramo se sjetiti ključnog podatka, koji automatski diskvalifikuje svaku površnu kritiku:
Adžem je trener s kojim je FK Željezničar osvojio posljednji trofej u svojoj istoriji u sezoni 2017/2018, prvi u pet godina, bez ijednog poraza u kupu. Nije nikakav prolazni trener niti lik iz navijačkog mema, nego čovjek koji iza sebe ima više od 200 utakmica u dresu Željezničara i bio je reprezentativac BiH sa šest nastupa.
Tri mandata, jedna baština: Stabilizator Grbavice
Kao trener, u klupsku baštinu je ugradio budućnost: u Omladinskoj školi osvojio je dvije titule prvaka U19 i jednu U17, a radio je i kao direktor Omladinske škole. Klub je stabilizovao u tri mandata, uključujući i posljednji od maja 2025, u kojem je ostvario omjer od 7 pobjeda, 6 remija i 7 poraza u 20 utakmica, više nego pošten prosjek u realnim uslovima bosanskog fudbala, radeći s mladim timom i budžetom koji ni blizu zvijezdama.
Dok se klub godinama bori za trofeje, a navijači čeznu za peharima, moramo poštivati čovjeka koji je taj pečat trijumfa donio na Grbavicu. On je dijete kluba, trener koji je prošao sve kategorije i koji se uvijek odazivao kada je trebalo gasiti vatru.
Možemo kritikovati taktiku, možemo debatovati o postavi, ali ne smijemo sumnjati u njegovu odanost i ne smijemo zaboraviti njegov doprinos. Adžem nije zaslužio kritike na ličnom nivou. Zaslužio je poštovanje za žrtvu, za godine rada i za trofej koji još stoji u vitrinama.
Željezničar je veći od derbija, a Adžemov doprinos je veći od jedne utakmice. On je dio baštine kluba iz Doline ćupova, a to nije nešto što se briše jednim klikom.
