U savremenoj političkoj teoriji postoji pojam koji se sve češće koristi kako bi se opisala stanja društava u dugoj tranziciji: institucionalna entropija. To je trenutak u kojem institucije prestaju biti instrumenti javnog djelovanja i postaju više modeli, idejni nacrti, konstrukti na papiru — nešto što postoji normativno, ali ne i operativno. Bosna i Hercegovina je danas gotovo školski primjer takvog sistema.
Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, institucionalni pejzaž BiH sve više liči na arhitektonski plan grada koji nikada nije dovršen. Na papiru postoji sve: procedure, nadležnosti, zakoni, rokovi, obaveze, čak i relativno sofisticirani mehanizmi kontrole. U stvarnosti, međutim, ti isti elementi nerijetko se raspadaju u sudaru s političkim kalkulacijama, administrativnim preprekama, ili jednostavno nedostatkom volje da se proces provede do kraja.
Tako se stvara paradoks u kojem institucije funkcionišu najdosljednije upravo tamo gdje su najmanje izložene realnosti: u dokumentima, u PDF-ovima, u strateškim planovima, u reformskim nacrtima. Što se više udaljimo od birokratskog papira i približimo svakodnevnom životu, to funkcionalnost postaje slabija i neuhvatljivija. U praksi, država pokazuje sklonost ka samoodrživoj inerciji — sistem je živ, ali ne pokretan; prisutan je, ali ne djelotvoran.
Građanin u toj jednakoj jednačini najčešće nastupi kao faktor poremećaja. Dok institucije mirno egzistiraju u svom administrativnom vakuumu, pojavljivanje stvarnog čovjeka s jasnim zahtjevom, problemom ili pitanjem narušava tu krhku ravnotežu. Tada nastupa faza “odgođene operabilnosti”: institucija reaguje, ali ne rješava; komunicira, ali ne djeluje; obećava, ali ne pomjera ništa naprijed. Rješenje se pomjera u neki neodređen, često imaginaran termin, najčešće onaj koji “treba sačekati”.
U takvom okruženju, povjerenje postaje luksuz. Građani vrlo brzo uče da normativna stvarnost ne garantuje praktični ishod. Zakon može biti jasan, ali njegova primjena može zavisiti od političkog raspoloženja, trenutnog prioriteta, strukture vlasti ili jednostavno od toga da li je sistem pao taj dan. Tako se razvija dugotrajna kultura nesigurnosti i improvizacije. Umjesto stabilnih procedura, nastaju mreže ličnih kontakata; umjesto institucionalne zaštite, razvija se neformalna logistika preživljavanja.
Ono što ovu situaciju čini posebno ozbiljnom jeste činjenica da Bosna i Hercegovina formalno ima sve elemente državnosti, ali je suštinski zarobljena u razmaku između norme i prakse. Postoji nacrt, ali ne i izvedba; postoji struktura, ali ne i dinamika; postoji država, ali ne i iskustvo države kao pouzdane i predvidljive stvarnosti.
Zbog toga se sve češće nameće zaključak da BiH danas živi u dvije paralelne stvarnosti. Jedna je ona koja je precizno uređena zakonima, reformskim programima i strateškim planovima. Druga je ona u kojoj se sve rješava improvizacijom, političkom pogodbom ili tišinom koja prikriva odsustvo stvarne moći. Dok se te dvije stvarnosti ne približe, dok se institucije ne spuste iz teorije u praksu, državu ćemo i dalje posmatrati kao projekat koji postoji — ali ne funkcioniše.
Zato ključni problem nije što institucije ne postoje. Problem je što postoje samo kao ideja. Kao nacrt. Kao model koji čeka implementaciju. A dok čekamo, nastavljamo živjeti u sistemu u kojem je država prisutna u svim odredbama i člancima, ali gotovo nevidljiva u svakodnevnom iskustvu građana.
Drugim riječima: država postoji. Ali samo kao teorijski model — ne kao stvarnost na terenu.
