Postoje pisci koji mijenjaju forme, i postoje oni koji ih diskretno, ali temeljno — preimenuju. Eliot Weinberger pripada ovom drugom redu: on ne raskida s esejem, nego ga premješta, pomjera i oslobađa od tereta subjektivnosti. U razgovoru za The Paris Review Weinberger otvara vrata jednoj drugačijoj poetici: eseju koji je istovremeno dokument, mit, politički stav, arhiv i ritmička kompozicija.
Weinberger piše eseje koji se čitaju kao da nemaju autora — ne zato što su hladni, već zato što se subjekat, onaj klasični “ja”, povlači da bi progovorile činjenice, istorija, jezik i ritmovi svijeta. On se ne ispovijeda: on uredno nestaje iz kadra, kao da je tekst snimljen fiksnom kamerom na kojoj se sve vidi osim snimatelja. U tom povlačenju krije se njegova snaga. Esej ne postaje manje ličan, nego ličnost postaje šira od pojedinca.
Posebno je fascinantna njegova metoda montaže. Weinberger spaja fragmente različitih kultura, epoha i geografija — kineske hronike, srednjoameričke mitove, političke govore, astronomske bilješke — i od njih pravi tekstove koji izgledaju kao polifonijske kompozicije. Najpoznatiji primjer ovog postupka je njegov tekst “What I Heard About Iraq”, u kojem niz izjava, citata i službenih saopštenja postaju složena optužnica, ali bez ijedne autorske rečenice koja objašnjava kako ih treba tumačiti. Montaža govori sama.
U intervjuu za The Paris Review, Weinberger naglašava da “esej mora biti prostor u kojem se mišljenje ne ponavlja, nego stvara”. To je možda ključ njegove poetike: esej nije komentar nego konstrukcija, prostor u kojem se činjenice pretvaraju u ritam, a citati u značenje. On piše eseje koji se čitaju kao vremenske kapsule — i kao optužnice i kao himne, istovremeno.
Weinbergerova fascinacija formom vodi ga i ka “impersonalnom eseju”, vrsti teksta u kojem autor nestaje gotovo do nepostojanja. To ne znači da je njegov glas utišan, naprotiv, on postaje sveprisutan. U toj odsutnosti stvara se nova vrsta prisustva, onakva kakvu imaju mitski pripovjedači ili anonimni hroničari. Autor se odmiče da bi čitalac mogao vidjeti svijet bez vodiča.
Njegova predanost jeziku i preciznosti svake rečenice vraća nas suštinskom pitanju: šta esej danas može biti? Weinberger pokazuje da on može biti sve — politički instrument, meditacija, katalog, mit, arhiv vremena. Ali prije svega, esej je za njega način mišljenja koji odbija granice žanra.
Zato je Weinberger i danas jedan od najuticajnijih majstora forme: pisac koji ne ispisuje sebe, nego prostor u kojem se čita svijet.
(The Paris Review, “The Art of the Essay No. 4: Eliot Weinberger”)
