Na samom ulazu u Bokokotorski zaliv, tamo gdje se Jadran sužava i gdje brodovi instinktivno usporavaju, stoji kamena kružna tvrđava. Turisti je danas gledaju kao neobičnu kulisu, Instagram-lokaciju ili egzotični hotelski projekat. Ali Mamula – poznata i kao Lastavica – nije samo ostrvo. Ona je rana. Tiha, kamena i duboka.
Za Bosnu i Hercegovinu, Mamula je mjesto kolektivne traume. Mjesto gdje su zatvarani bosanski antifašisti, intelektualci, komunisti, seljaci, radnici, ljudi čije je jedino „krivično djelo“ bilo to što su se usprotivili fašizmu i domaćim kolaboracionistima.
Mamula je bila bosanski Alkatraz, i to mnogo prije nego što je taj izraz postao metafora.
Kako je nastala tvrđava Mamula
Tvrđava Mamula sagrađena je sredinom 19. stoljeća, u vrijeme Austro-Ugarske, kao dio sistema obalne odbrane. Debeli zidovi, kružna forma, izolovanost – sve je građeno da spriječi prodor neprijatelja spolja.
Ironija historije je okrutna: ono što je građeno za odbranu, kasnije je korišteno za mučenje iznutra.
Tokom Drugog svjetskog rata, ostrvo Mamula postaje zatvor i logor, najprije pod italijanskom fašističkom okupacijom, a potom i u kontekstu šire represije nad antifašističkim pokretom u tadašnjoj Jugoslaviji.
Zašto su na Mamulu dovođeni Bosanci
Iako se fizički nalazi u Crnoj Gori, Mamula je imala posebno mjesto u represivnom aparatu okupatora – tu su slani „najopasniji“.
A u očima fašističkih vlasti, najopasniji su bili upravo bosanski antifašisti:
- članovi ilegalnih komunističkih ćelija,
- partizanski kuriri,
- sindikalni organizatori,
- intelektualci i studenti,
- ljudi koji su širili ideju otpora.
Bosna i Hercegovina je tada bila jedno od ključnih žarišta antifašističkog pokreta. Zato nije slučajno što su upravo Bosanci činili veliki dio zatočenika Mamule.
Za njih nije bio potreban sud. Dovoljna je bila sumnja. Ili nečija prijava. Ili pogrešna riječ izgovorena u pogrešno vrijeme.
Život (i smrt) iza kamenih zidova
Mamula nije bila logor masovnog istrebljenja poput Jasenovca, ali to ne znači da je bila manje okrutna. Naprotiv – bila je logor psihološkog i fizičkog lomljenja.
Zatočenici su držani u:
- mračnim, vlažnim ćelijama,
- bez dovoljno hrane i vode,
- izloženi hladnoći zimi i nesnosnoj vrućini ljeti,
- izolovani od svijeta, porodica, vijesti.
More koje danas simbolizira luksuz tada je bilo dio kazne. Slana vlaga nagrizala je rane, zidove i ljudsko dostojanstvo.
Noći su bile najgore – tišina koju prekidaju koraci stražara i jauci iz susjednih ćelija.
Neki su umrli od posljedica batina, gladi i bolesti.
Neki su poludjeli.
Neki su izašli živi – ali nikada isti.
Mamula kao simbol borbe, ne samo patnje
I upravo tu leži paradoks Mamule. Ona nije samo mjesto stradanja. Ona je i mjesto otpora.
Uprkos mučenju, mnogi zatvorenici su:
- odbijali da potpišu izjave lojalnosti,
- štitili saborce,
- šutjeli i kad je šutnja bolela više od udaraca.
Mamula je, u tom smislu, spomenik ljudskom prkosu.
Bosanski antifašisti zatvarani tamo nisu bili slomljeni ljudi – bili su ljudi koje sistem nije uspio slomiti.
Zato je Mamula važna za bosansku historiju. Ne kao mjesto poraza, već kao mjesto dokaza.
Poslijeratna tišina i zaborav
Nakon rata, Mamula je dugo stajala prazna. Nije bila pretvorena u veliki memorijalni centar. Nije ušla duboko u kolektivno pamćenje, naročito ne u Bosni i Hercegovini.
Razloga je više:
- geografska udaljenost,
- fokus na druga, masovnija stratišta,
- politička šutnja i nelagoda.
Ali zaborav nije neutralan.
Zaborav uvijek radi u korist onih koji bi najradije da se ništa nije desilo.
Kontroverza savremenog „luksuza“
Posebno bolan trenutak u savremenoj historiji Mamule desio se kada je ostrvo pretvoreno u luksuzni turistički kompleks.
Hotel sa bazenima, restoranima i svadbama – na mjestu gdje su ljudi umirali zbog svojih ideja.
Za mnoge, posebno u Bosni i Hercegovini, to nije bila samo urbanistička odluka. Bila je to moralna katastrofa.
Jer postoje mjesta koja se ne mogu „rekonvertovati“ bez da se izgubi nešto suštinski ljudsko.
Može li se plesati tamo gdje su ljudi umirali od gladi?
Može li se nazdravljati tamo gdje su ljudi gubili razum?
Ta pitanja i dalje stoje – bez odgovora.
Zašto je Mamula važna danas
U vremenu u kojem se:
- relativizira fašizam,
- izjednačavaju žrtve i dželati,
- ismijava antifašistička tradicija,
priča o Mamuli je važnija nego ikad.
Ne samo kao historijska činjenica, nego kao moralni kompas.
Bosanski antifašisti zatvarani na Mamuli nisu se borili za ideologiju iz udžbenika. Borili su se za pravo da čovjek ne bude rob straha.
Ostrvo koje ne smije šutjeti
Mamula ne pripada samo Crnoj Gori.
Mamula pripada i Bosni i Hercegovini.
Pripada potomcima onih koji su tamo patili, ali i svima koji vjeruju da antifašizam nije prošlost, nego obaveza.
Ako već ne možemo vratiti živote, možemo vratiti istinu.
A istina o Mamuli je jednostavna i teška:
To nije bila turistička destinacija.
To je bio zatvor savjesti.
