Bosna i Hercegovina u socijalističkoj Jugoslaviji nikada nije bila samo još jedna republika u federaciji. Iako formalno ravnopravna sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom, njen položaj je bio suštinski drugačiji — politički osjetljiviji, ideološki važniji i strateški pažljivije čuvan.
Razlog nije bio sentimentalne prirode. Bio je duboko politički, historijski i bezbjednosni.
Bosna kao odgovor na srpsko-hrvatsko pitanje
Za Josipa Broza Tita, Bosna i Hercegovina je bila ključni stabilizacijski element Jugoslavije. Ne zato što je bila „neutralna“, već zato što je bila nemoguća za jednostavno pripajanje bilo kome bez raspada cijelog sistema.
Bosna je istorijski bila prostor gdje su se prelamali srpski i hrvatski nacionalni projekti. Upravo zato je u Kraljevini Jugoslaviji bila administrativno razbijana i negirana kao posebna cjelina. Tito je iz tog iskustva izvukao jasnu lekciju: bez Bosne kao zasebne republike, Jugoslavija je neodrživa.
Bosna je postala tampon-zona između dva najveća nacionalna bloka — ali ne pasivna, nego institucionalno zaštićena.
AVNOJ i političko rođenje moderne BiH
Ključni trenutak bio je ZAVNOBiH 1943. godine, kada je Bosna i Hercegovina obnovljena kao politički subjekt. Čuvena formulacija da BiH „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska“ nije bila poetska figura — bila je ustavna filozofija.
Tito je shvatao da se Bosna ne može graditi kao nacionalna država, ali se može graditi kao država ravnoteže. To je bio radikalan prekid s dotadašnjom balkanskom logikom.
Upravo zato je BiH dobila republiku, a ne status pokrajine, uprkos pritiscima iz Beograda i Zagreba.
Poseban odnos Tita prema Sarajevu
Sarajevo je imalo simboličku težinu kakvu nisu imale ni neke republičke prijestonice. Tito je u Sarajevo dolazio često, ulaganja u industriju, vojnu infrastrukturu i kulturu bila su nesrazmjerno velika u odnosu na veličinu republike.
Razlog je bio jasan: Bosna je morala funkcionisati. Ako BiH pukne, Jugoslavija puca po šavovima.
Nije slučajno da su ključni vojni objekti JNA, dio namjenske industrije i logistike bili raspoređeni upravo u Bosni i Hercegovini.
Muslimani (Bošnjaci) kao politička činjenica, ne problem
Jedna od najvažnijih, a danas često pogrešno tumačenih odluka, bila je priznanje Muslimana kao naroda 1968. godine. Tito to nije uradio iz ideološke benevolencije, već iz hladne političke računice.
Bez priznanja Bošnjaka, Bosna bi se ponovo pretvorila u prostor srpsko-hrvatskog nadmetanja. Priznanjem trećeg konstitutivnog naroda, Bosna je dobila unutrašnju ravnotežu, a Jugoslavija dodatni amortizer.
To je bio jedan od rijetkih trenutaka u jugoslavenskoj politici gdje je realnost pobijedila nacionalne mitove.
Zašto Bosna nije smjela biti „ni čija“
Za razliku od Slovenije ili Hrvatske, koje su imale jasne nacionalne narative, Bosna je bila test ideje Jugoslavije same. Ako multietnička Bosna može funkcionisati — Jugoslavija ima smisla. Ako ne može — sve ostalo je privremeno.
Tito je Bosnu tretirao kao lakmus-papir sistema. Zato je svaki pokušaj njenog nacionalnog „etiketiranja“ bio strogo gušen.
U Bosni se nije tolerisao nacionalizam ni s jedne strane jer bi njegov uspjeh automatski povukao lančanu reakciju.
Ekonomija, industrija i „tiha centralnost“
Bosna i Hercegovina nije bila ekonomski privilegovana u smislu standarda, ali je bila industrijski strateška. Energija, metalurgija, vojna industrija, saobraćajni koridori — sve je to Bosnu činilo centralnim dijelom države.
Tito je znao da se republika koja drži infrastrukturu ne smije politički destabilizirati.
Paradoks koji je eksplodirao nakon Tita
Ironija historije je u tome što je upravo ono što je Bosnu držalo stabilnom dok je Tito bio živ — lična autoritativna ravnoteža — nestalo njegovom smrću. Sistem je ostao bez arbitra, a Bosna bez zaštitnog mehanizma.
Kada su nacionalizmi ponovo dobili slobodu djelovanja, Bosna je postala prva meta jer je bila ključ cijelog sistema.
Zašto je ovo važno danas
Danas se često govori da je Bosna „vještačka država“. Istina je suprotna: Bosna je jedina država u bivšoj Jugoslaviji koja je bila nužna da bi sistem postojao.
Tito to nije skrivao. Samo je znao da se neke istine ne izgovaraju naglas.
