Ime Ismeta Bajramovića Ćele decenijama se provlači kroz sarajevske hronike, policijske biltene i medijske napise. Često se o njemu govori kao o pojedincu — kriminalcu, nasilniku, „opasnom tipu“. Međutim, svesti ovu priču na biografiju jednog čovjeka znači promašiti suštinu. Ćelo nije bio uzrok, nego simptom. Proizvod vremena u kojem su se rat, kriminal i raspad institucija stopili u jedan opasan amalgam.
Ako želimo razumjeti zašto su takve figure mogle opstajati godinama, moramo se vratiti u devedesete — i ostati tamo dovoljno dugo da shvatimo šta se nikada nije razriješilo.
Rat kao prostor suspendovanog poretka
Opsada Sarajeva nije bila samo vojna katastrofa; bila je i institucionalni slom. Država je preživljavala, ali pravni sistem je bio fragmentiran, improvizovan i često nemoćan. U takvom okruženju, ljudi s oružjem, vezama i spremnošću na nasilje dobijali su realnu moć — bez obzira na formalni status.
To ne znači da su kriminalci „branili grad“ u institucionalnom smislu, ali znači da je rat stvorio zonu sive moći, u kojoj su granice između patriotskog narativa, preživljavanja i kriminala postale zamagljene. Ta siva zona nikada nakon rata nije sistemski rasvijetljena.
Poratna tranzicija bez lustracije
Nakon Dejtona, Bosna i Hercegovina je dobila mir, ali ne i tranzicijsku pravdu. Fokus međunarodne zajednice bio je na stabilnosti, ne na obračunu s kriminalnim strukturama koje su tokom rata ojačale. Lustracija nikada nije provedena. Ratni profiteri, lokalni „moćnici“ i ljudi s kriminalnim kapitalom ušli su u poratni poredak gotovo neokrznuti.
U takvom sistemu, pojedinci poput Bajramovića nisu bili anomalija. Oni su funkcionisali unutar nepisanih pravila, gdje je selektivna pravda bila norma, a nedodirljivost nagrada za „zasluge“ iz ratnog perioda.
Kriminal kao produžetak rata drugim sredstvima
Devedesete u Sarajevu nisu završile 1995. godine. One su se nastavile kroz reket, nasilje, obračune i kriminalne mreže koje su preuzele praznine države. Ratno nasilje preobučeno je u mirnodopsko podzemlje.
Ime Ismeta Bajramovića često se dovodilo u vezu s iznudama, oružanim sukobima i organizovanim kriminalom. Bio je hapšen, procesuiran, pa puštan. Taj obrazac — kratko pritvaranje bez konačnog epiloga — dodatno je učvršćivao osjećaj da pravni sistem ne funkcioniše jednako za sve.
Obračuni unutar podzemlja i ubistvo Ramiza Delalića
Ubistvo Ramiza Delalića Ćele 2007. godine često se tumači kao prelomni trenutak sarajevskog podzemlja. Bio je to sudar dvije figure koje su simbolizirale isti fenomen: ratno-poratni kriminal s aureolom moći i straha.
Hapšenje Ismeta Bajramovića zbog tog ubistva mnogi su vidjeli kao signal da se „nešto mijenja“. Međutim, taj proces nikada nije dobio završnicu koja bi sistemski razbila mreže koje su takve obračune godinama činile mogućim.
Smrt u pritvoru i društvo sumnje
Smrt Ismeta Bajramovića u pritvoru 2008. godine, zvanično okvalifikovana kao samoubistvo, otvorila je novo poglavlje nepovjerenja. Ne zbog konkretnih dokaza o drugačijem ishodu, već zbog konteksta u kojem se sve dešavalo.
Društvo koje decenijama svjedoči selektivnoj pravdi, zatvorenim istragama i nedorečenim presudama, ne vjeruje lako zvaničnim verzijama. Ta sumnja je možda najopasniji proizvod tranzicije — jer razara i ono malo povjerenja koje je ostalo u institucije.
Mediji između mita i odgovornosti
Važan dio priče je i način na koji su ovakve figure predstavljane u javnosti. Mediji su često balansirali između demonizacije i romantizacije. Kriminalci su pretvarani u likove, legende, urbane mitove. Time se gubila ključna linija: razlika između razumijevanja konteksta i opravdavanja nasilja.
Analiza ne smije postati glorifikacija. A tišina nije neutralna.
Šta smo propustili kao društvo?
Slučaj Ismeta Bajramovića otvara pitanja na koja BiH nikada nije iskreno odgovorila:
- Ko je tokom rata stekao neformalnu moć i zašto?
- Zašto poratna država nije razgradila kriminalne strukture?
- Kako su nasilje i strah postali legitimni alati uticaja?
Ovo nisu pitanja prošlosti. Ona oblikuju sadašnjost.
Naslijeđe koje i dalje traje
Ćelo je mrtav. Ali obrazac nije. Kriminal povezan s politikom, ratni kapital pretvoren u mirnodopski uticaj, selektivna pravda i institucionalna slabost i dalje su dio bosanskohercegovačke realnosti.
Ako se o tome govori samo kroz imena pojedinaca, promašuje se poenta. Prava tema nije ko je bio Ismet Bajramović, nego zašto je sistem omogućio da takvi ljudi opstaju.
Bosna i Hercegovina nikada nije imala ozbiljan, kolektivni obračun s tamnom stranom vlastite tranzicije. Bez tog suočavanja, prošlost se ne završava — ona se ponavlja u novim oblicima.
Slučaj Ismeta Bajramovića Ćele nije priča o kriminalcu. To je priča o državi koja je predugo odgađala da pogleda u ogledalo.
I svaki put kada to odgodi — cijenu plaća društvo.
