Još jedna noć, još jedan kampus, ista priča
Sinoćnja pucnjava na kampusu Brown Universityja u Providenceu, u kojoj su ubijena dva studenta, a devet ih je ranjeno, samo je najnoviji dodatak dugoj i mračnoj listi američkih masovnih pucnjava. Napad se dogodio tokom priprema za završni ispit — u prostoru koji bi trebao simbolizirati znanje, sigurnost i budućnost. Umjesto toga, postao je još jedno mjesto traume.
Osumnjičeni je i dalje u bijegu. Više od 400 pripadnika lokalne, državne i federalne policije pretražuje područje. Predsjednik SAD-a kaže da je „obaviješten“. Sve zvuči poznato. Previše poznato.
Historija pucnjava: od izuzetka do obrasca
Masovne pucnjave u SAD-u nisu nova pojava, ali njihova učestalost jeste. Od Columbinea 1999. godine, preko Virginia Techa, Sandy Hooka, Las Vegasa, Uvaldea, pa do univerziteta, trgovačkih centara i crkava — nasilje vatrenim oružjem prešlo je iz šokantnog izuzetka u tragični obrazac.
Prema podacima Gun Violence Archivea, Sjedinjene Države bilježe stotine masovnih pucnjava godišnje. U mnogim slučajevima, oružje je legalno kupljeno. Napadači često nisu „nevidljivi“ sistemu — oni su njegovi proizvodi.
Drugi amandman i mit o slobodi
U srcu američke debate nalazi se Drugi amandman, napisan u 18. stoljeću, u kontekstu milicija i borbe protiv kolonijalne sile. Danas se taj tekst koristi kao svetinja koja nadilazi svaku racionalnu raspravu.
Za milione Amerikanaca, posjedovanje oružja nije samo pravo — to je identitet. Sloboda se poistovjećuje s cijevi pištolja, a sigurnost s mogućnošću da se „odgovori vatrom“. U takvoj logici, svaki pokušaj regulacije predstavlja napad na samu suštinu američkog načina života.
Rezultat je društvo u kojem ima više oružja nego ljudi.
Tržište smrti: industrija koja ne želi promjenu
Američka industrija oružja godišnje zarađuje desetine milijardi dolara. Lobiji poput NRA-a godinama su blokirali zakone o kontroli oružja, finansirali političke kampanje i oblikovali javni diskurs.
Svaka pucnjava donosi ritualne izjave „suosjećanja“, ali i skok prodaje oružja. Strah prodaje. Nesigurnost je profitabilna. Tragedija se monetizira.
U tom sistemu, žrtve postaju kolateralna šteta tržišta koje ne poznaje moral.
Psihološke i društvene posljedice
Posljedice masovnih pucnjava daleko nadilaze broj mrtvih i ranjenih. Generacije djece u SAD-u odrastaju uz aktivne vježbe za „shooter situation“. Studenti uče gdje se sakriti, kako zaključati vrata, kako preživjeti.
To nije normalno društvo. To je društvo u stalnom stanju anksioznosti.
Istraživanja pokazuju porast posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i straha u zajednicama koje su doživjele pucnjave — čak i među onima koji nisu direktno pogođeni. Nasilje postaje dio kolektivne psihe.
Mediji, spektakl i imitacija
Način na koji se pucnjave izvještavaju dodatno komplikuje problem. Imena napadača, njihovi manifesti, fotografije — sve to stvara opasnu dinamiku u kojoj nasilnici postaju dio medijskog spektakla.
Neki napadi nose jasan „copycat“ efekat. Pucnjava rađa pucnjavu. Slava rađa nasilje. Mediji često nehotice učestvuju u tom ciklusu.
Politička paraliza i cinizam
Nakon svake tragedije slijede iste rečenice: „naše misli i molitve“. Zakoni se rijetko mijenjaju. Polarizacija je tolika da ni ubijena djeca nisu dovoljna da se postigne konsenzus.
Jedan dio Amerike traži strožu kontrolu oružja. Drugi odgovara kupovinom još oružja. Dijalog je zamijenjen ideološkim rovovima.
U međuvremenu, pucnjave se nastavljaju.
Univerziteti kao nova bojišta
Sinoćnji napad na Brown University posebno je simboličan. Univerziteti su nekada bili mjesta protesta, ideja, sukoba mišljenja — ali ne vatrenog oružja. Danas ni elitne institucije nisu pošteđene.
Znanje više ne garantuje sigurnost. Ni privilegija. Ni obrazovanje.
Postoji li izlaz?
Rješenja postoje: univerzalne provjere prošlosti, ograničenja na automatsko oružje, odgovornost proizvođača, ulaganje u mentalno zdravlje. Ali ona zahtijevaju političku hrabrost i društveni konsenzus.
A to je upravo ono što Amerika trenutno nema.
Društvo koje se naviklo na sirene
Najopasniji aspekt američke krize s oružjem nije broj pucnjava, već činjenica da one više ne izazivaju kolektivni šok. One su dio vijesti. Dio rutine. Dio večernjeg programa.
Kada nasilje postane normalno, problem više nije samo oružje — nego društvo koje je pristalo da s tim živi.
Sinoć su na jednom univerzitetu ugašena dva života. Sutra će to biti negdje drugo. Pitanje više nije hoće li se ponoviti — nego koliko dugo će se još tolerirati.
Amerika je naoružana do zuba. I ranjena iznutra.
