Kad se 1994. godine pojavio spot za “Black Hole Sun”, svijet je na trenutak stao i rekao: šta je, dovraga, ovo? Nije to bio klasični grunge bunt, nije bio ni metal, ni psihodelija u čistom obliku. Bio je to košmar u punom dnevnom svjetlu, snimljen tako da izgleda kao reklama za američki san koji se upravo raspada.
Soundgarden su tom pjesmom uradili nešto rijetko: napravili su hit koji je duboko uznemirujući, a opet masovno prihvaćen.
Pjesma koja zvuči kao kraj ljeta (i svijeta)
Muzički, “Black Hole Sun” je čudna već na prvo slušanje. Neobični akordi, skoro hipnotički tempo, melodija koja se uvlači pod kožu, ali nikad ne nudi olakšanje. Chris Cornell pjeva mirno, gotovo lijeno, ali ispod tog glasa se osjeća težina, umor i rezignacija.
Tekst je namjerno apstraktan. Cornell je kasnije govorio da nije pisao s jasnim značenjem, ali upravo u tome je snaga pjesme: ona zvuči kao da ima značenje koje stalno izmiče. “Black hole sun, won’t you come and wash away the rain” je molba za nestanak, reset, brisanje svijeta koji je postao previše glasan i lažan.
To nije bijesna pjesma. To je pjesma emocionalne iscrpljenosti.
Spot kao izopačena američka razglednica
Spot, u režiji Howarda Greenhalgha, danas izgleda još jezivije nego tada. Savršeni osmijesi, predgrađa, sunce, roštilji, djeca, kuće — sve ono što simbolizira američki „normalan život“. Samo što su ti osmijesi rastegnuti do groteske, lica se tope, oči su prazne, a stvarnost se savija kao loš san.
Nema krvi. Nema nasilja. Nema eksplicitnog horora. I baš zato je jezivo.
To je horor svakodnevice — poruka da ispod površine normalnosti nešto ozbiljno ne štima.
Zašto je spot bio toliko uznemirujući?
Zato što nije nudio čudovište izvana.
Poruka je bila jasna: čudovište je već tu, samo se smiješi.
U vrijeme kada su grunge bendovi pjevali o depresiji, zavisnosti i gubitku smisla, Soundgarden su otišli korak dalje — pokazali su kako taj unutrašnji mrak izgleda kad se obuče u reklamu, suburbiju i lažni optimizam.
Black Hole Sun danas…
Tri decenije kasnije, pjesma i spot nisu ostarjeli. Zapravo, djeluju proročanski. Svijet društvenih mreža, lažnih osmijeha, „pozitivne energije“ i potisnute tjeskobe savršeno se uklapa u estetiku spota.
“Black Hole Sun” danas ne izgleda kao artefakt devedesetih, nego kao komentar savremenog svijeta.
“Black Hole Sun” nije samo pjesma. To je stanje svijesti. Tiha želja da se svjetla ugase, buka utihne i da se sve — makar na trenutak — ispere.
Nije ni čudo što je ostala jedna od najikoničnijih pjesama grunge ere.
Neke noćne more ne blijede. Samo postanu jasnije.
