Ima nešto fascinantno u nastupima predsjednika SDA Bakira Izetbegovića na tribinama od Zavidovića do Sarajeva. To je onaj smireni, gotovo očinski ton čovjeka koji o problemima Bosne i Hercegovine govori kao da je posljednjih 30 godina proveo u tibetanskom samostanu, a ne u samom vrhu vlasti koja je ovu zemlju pretvorila u evropsku čekaonicu i demografsku pustinju.
Njegov narativ je jednostavan ali opasan: SDA je država, narod je SDA, a Bakir je oboje. Kada kaže da je “udar na SDA sudbina bošnjačkog naroda”, on ne govori o politici – on proglašava vjersku i nacionalnu dogmu u kojoj je gubitak fotelje zapravo napad na opstanak nacije.
Država kao babovina
Izetbegović se u Zavidovićima ponovo vratio svojoj omiljenoj temi – žrtvi. Kaže, tražili su od njega ustupke u Neumu jer mu je i “otac morao da pravi ustupke”. Tom rečenicom Bakir nesvjesno otkriva svoju najveću zabludu: on BiH ne vidi kao modernu republiku, već kao porodični feud (babovinu) u kojem se vlast nasljeđuje, a ustupci mjere prema porodičnom stablu, a ne prema Ustavu.
Optuživati Trojku da je prodala državne interese za ulazak u vlast zvuči gotovo komično kada dolazi od čovjeka koji je decenijama s liderom HDZ-a Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom, predsjednikom SNSD-a, dijelio državu kao plijen, po principu “meni BH Telecom, tebi Elektroprivreda HZHB”. Razlika je samo u tome što je Izetbegović to radio s “vizionarskim” izrazom lica, dok se Trojka u tom blatu snalazi trapavo, amaterski i s vidnim manjkom samopouzdanja.
Prazna obećanja i “spengavanje”
Vječni lider SDA obećava “duple plate i penzije”. To je onaj isti čovjek pod čijom je vlašću tadašnji premijer Vlade FBiH Fadil Novalić postao sinonim za “ekonomsko čudo” koje građani osjete samo kao udar na džep pri svakoj kupovini. I dok Izetbegović danas glumi moralnu vertikalu, on svjesno prešućuje da je taj isti Novalić pravosnažno osuđen i poslan u zatvor zbog afere Respiratori – paradigmatičnog primjera kako se u jeku pandemije, preko leđa bolesnih, namještali poslovi podobnima.
Dok kritikuje Trojku zbog imenovanja “karikaturalnih osoba”, Izetbegović valjda računa na kolektivnu lobotomiju naroda. Zar smo zaboravili “prvog u Bošnjaka” za prljave poslove, Asima Sarajlića, i njegov čuveni snimak koji je cijeloj naciji ogolila kako SDA zapravo “zapošljava”? Taj “Asim” nije bio incident, on je bio sistem – simbol trgovine glasovima i stranačkog zapošljavanja direktora s kupljenim diplomama i ministara koji ne znaju sklopiti rečenicu bez odobrenja centrale.
Za Izetbegovića su te presude i snimci samo “progon patriota”, jer on očigledno ne priznaje sudove koji ne sude po pravilima njegove partije. U njegovom svijetu, članska karta SDA bila je i ostala jedini važeći meritokratski dokument, a sve izvan toga je “napad na narod”.
Trojka je, istini za volju, nastavila mnoge loše prakse. I njeni kadrovi često izgledaju kao da su na funkcije izvučeni iz šešira na tomboli, a njena servilnost prema međunarodnim birokratama ponekad prelazi granicu dobrog ukusa. Ali, za razliku od SDA “državnog aparata” SDA koji je decenijama sistematski gušio svaku klicu slobodnog tržišta i pravde, Trojka barem odaje utisak ekipe koja još uči kako se drži kormilo, dok ga je SDA držala tako čvrsto da je brod odavno nasukala na hrid korupcije.
Mit o zaštitniku
“BiH ne može bez snažne SDA”, poručuje Izetbegović. To je klasična ucjena. On pokušava uvjeriti narod da će bez njega na vlasti nestati i džamija i država. Istina je suprotna: Bošnjaci su preživjeli i teže periode od jednog mandata u opoziciji, ali je pitanje hoće li privreda preživjeti još jedan mandat “razvoja” SDA u kojem se autoputevi grade brzinom rasta stalaktita u pećinama. Izetbegovićev nastup kao da je pao s Marsa zapravo je pokušaj da se izbriše istorija u kojoj su “Asim”, “Respiratori” i “Osmica” bili stubovi sistema.
Trojka, s druge strane, nije nikakva grupa bezgrešnih spasilaca, već ekipa koja se prečesto ponaša kao pripravnik na steroidima. Njeno “spengavanje” s pogrešnim ljudima nije samo nespretnost – to je opasna politička naivnost koja graniči s kapitulacijom. Dok se busaju u prsa “evropeizmom”, nerijetko djeluju kao poslušni podvornici Dragana Čovića, pristajući na ustupke od kojih bi se i najvještijim trgovcima iz SDA zavrtjelo u glavi. Njihova obećana meritokratija pretvorila se u cirkus u kojem se fotelje dijele po babu i po stričevima, dok im ministri, uhvaćeni u skandalima, drže lekcije o moralu bez trunke srama.
Dajte Nobela i Izetbegoviću! Bakirov povratak spasioca – Ko gasi požar koji je on potpalio?
Ipak, koliko god Trojka bila politički nedorasla, konfuzna i sklona trulim kompromisima, ona je barem razbila onaj najmračniji SDA mit: da je ova država privatna prćija jedne porodice i jedne stranke. Dok Trojka griješi javno i trapavo, SDA je decenijama krala sistemski i tiho, umotavajući svaku aferu u zastavu i vjeru.
Bakir je u pravu za jednu stvar: eksperiment s Trojkom je otvorio oči. Vidjeli smo da se može vladati i bez SDA. A to je za Izetbegovića najstrašniji mrak od kojeg ga ni “duple plate” iz mašte više ne mogu spasiti.
Kraj mita o neizbježnom čuvaru
Bakir Izetbegović uporno pokušava prodati tezu da je on jedina brana između Bošnjaka i političkog nestanka, nazivajući svaku alternativu “izdajom” ili “eksperimentom”. Međutim, taj narativ se opasno klima. Ako je cijena tog “čuvanja naroda” bila država u kojoj se diploma kupuje na benzinskoj pumpi, u kojoj pravdu kroje stranački poslušnici, a mladi sreću traže u Njemačkoj, onda je taj “čuvar” debelo zakazao.
Njegova priča o “specijalnom ratu” i “islamofobiji” više ne služi za odbranu naroda, već kao dimna zavjesa koja treba sakriti decenije sistemske korozije institucija pod palicom SDA. Trojka, sa svim svojim manama, nesnalaženjima i ponekad iritantnom željom da udovolji strancima, zapravo je dokazala najbitniju stvar: život teče i bez SDA.
Izetbegovićev nastup “s Marsa” je zapravo panični krik čovjeka koji shvata da Bošnjaci više ne žele biti stado koje ide za jednim čobaninom samo zato što on najbolje plaši vukovima. Narod je shvatio da vukovi ne dolaze samo izvana, već su godinama sjedili s njima u istim foteljama, trošili iste budžete i obećavali iste “zlatne kašike”.
Bakir Izetbegović možda može obećati “duple plate” iz opozicione udobnosti, ali istorija će ga pamtiti po onome što je uradio dok je imao i moć i novac. A to što smo dobili, nije bila ni Evropa, ni prosperitet, već privatna država u kojoj je “biti Bošnjak” postalo sinonim za “biti član stranke”. Taj eksperiment je trajao predugo. I konačno mu je istekao rok.
