Postoje zgrade koje ti se dopadnu i one koje poštuješ, ali samo rijetke nose sposobnost da uspravno izdrže sve epohe kroz koje je prolazilo jedno mjesto. Sarajevska Vijećnica je takva zgrada: građevina koja ne pripada samo arhitekturi već čitavom emocionalnom pejzažu grada. Kada stojiš pred njom, čini ti se da se vrijeme sabija oko njenih zidova, da se slojevi prošlosti i sadašnjosti dodiruju kao dva lista iste knjige.
Austrougarska fantazija o Orijentu
Nastala je krajem 19. vijeku, u ambiciji jedne monarhije koja se željela predstaviti kao moćna, moderna i kulturno superiorna. Austro-Ugarska je u Sarajevu vidjela buduću prijestolnicu Orijenta, grad u kojem bi Evropa mogla pokazati kako zamišlja Istok. Zato je 1891. donesena odluka da se izgradi monumentalna Gradska vijećnica — reprezentativna palata koja bi objedinjavala administraciju, simboliku i političku estetiku čitave pokrajine.
Prvi arhitekt Karlo Paržik predložio je elegantno rješenje u neorenesansnom stilu, ali ministar Benjamin Kállay htio je nešto “orijentalnije” i raskošnije. Tek kada je Alexander Wittek poslan u Kairo da proučava mamelučku arhitekturu, Vijećnica je dobila oblik koji danas poznajemo: pseudomaurski stil, profinjenu ornamentiku koja priziva Andaluziju i Damask. Priča kaže da je rad na projektu bio toliko iscrpljujući da je Witteka doveo do psihičkog sloma.
Gradnja je počela 1892, trajala je četiri godine, a zgrada je otvorena 1896. kao jedna od najljepših palača koje je Austro-Ugarska ikada podigla.
Život pod kraljevima i kraljevstvima
Od tog trenutka Vijećnica je živjela jednako burno kao i Sarajevo. Nakon propasti Monarhije, nastavila je služiti kao administrativni centar Kraljevine SHS i kasnije Jugoslavije. U njoj se odlučivalo o tramvajima, vodovodu, urbanizaciji grada, školstvu, o svim onim sitnim, a presudnim stvarima koje oblikuju jedan životni prostor.
Ipak, sudbina je ironično urezala jedan detalj u njenu biografiju: nadvojvoda Franz Ferdinand, čije će ubistvo pokrenuti Prvi svjetski rat, bio je na zvaničnom prijemu u Vijećnici samo nekoliko sati prije atentata na Latinskoj ćupriji.
Biblioteka kao nova duša palate
Nakon Drugog svjetskog rata, Vijećnica dobija svoj najtiši i najplemenitiji zadatak — postaje Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. U njenim se čitaonicama čuvalo više od dva miliona knjiga, stotine hiljada rariteta, rukopisa, arhivske građe, kartografskih zbirki i novina čiji su primjerci bili jedini na svijetu.
Vijećnica je tih decenija postala tiha utvrda znanja, hram pisane misli, mjesto gdje su generacije studenata prvi put otvarale knjige koje će im obilježiti živote.
Noć koja je gorjela više od zgrade
A onda je došla noć 25. avgusta 1992. — noć koja je zauzela trajno mjesto u globalnoj memoriji kulturnog uništavanja. Požar izazvan projektilima pretvorio je biblioteku u vatreni vrtlog. Gorjeli su knjige, rukopisi, listovi stariji od hiljadu godina. Pepelom je letjelo znanje koje se ne može ponovo napisati.
Nestalo je oko 90 posto fonda. Nestala je dokumentacija koja je predstavljala identitet jedne zemlje, kontinuitet jedne civilizacije. Zgrada je preživjela, ali duša koju je čuvala — ne.
Godine ruševine i početak povratka
Nakon rata Vijećnica je godinama stajala u tišini, bez krova, ranjena, obavijena crnim tragovima dima. Bila je simbol bola, simbol gubitka, ali i podsjetnik na to da Sarajevo zna nositi ožiljke bez poricanja.
Obnova je počela 1996. godine, i protegnula se kroz osamnaest godina. Svaka šara, svaki luk, svaka geometrijska linija rekonstruirana je ručno. Restauratori iz Austrije, Španije, Češke i Bosne i Hercegovine obnavljali su je kao da je riječ o živom biću. Zgradu su podizali ne samo inženjeri nego i ljudi koji su znali da se vraća nešto važnije od cigli i maltera — dio identiteta.
I 9. maja 2014, na Dan Evrope, Vijećnica je ponovo otvorena. U tom trenutku Sarajevo je osjetilo nešto što dugo nije: povratak dostojanstva.
Vijećnica nakon uskrsnuća
Danas u njoj odjekuju koncerti, prijemi, izložbe i turisti. Na prvu izgleda kao reprezentativni kulturni centar, ali Sarajlije znaju da je ono što se vidi samo površina. Vijećnica je istovremeno spomenik ranama i dokaz sposobnosti jednog grada da prevaziđe smrt.
Čak i kada je blistava, čini se da u njenim zidovima tinja nevidljivi trag pepela — onaj koji je preživio sve kiše i sve obnove, podsjećajući nas na to da postoji memorija koja ne može biti uklonjena restauracijom.
Zgrada koja je nadživjela epohe
Vijećnica je preživjela tri carevine, dvije Jugoslavije, rat, požar, ruševinu i obnavljanje. Preživjela je svoje arhitekte, svoje razaratelje i svoje restauratore. U njenom luku sabrani su svi sarajevski paradoksi: ljepota i destrukcija, oblik i pepeo, pamćenje i zaborav, krhkost i neuništivost.
Zato je danas, možda više nego ikad, simbol Sarajeva — grada koji zna kako se pada, ali još bolje zna kako se ustaje.
A kada večernje svjetlo padne na njene arkade, Vijećnica izgleda kao da ti šapuće: “Vidjela sam sve. I opet stojim”.
