Postoje ljudi koji vjeruju da je tuga smetnja — nešto što treba staviti pod tepih, potisnuti, prešutjeti, razvodniti instantnim optimizmom koji se prodaje u jeftinim frazama. Ali tuga nije greška u sistemu. Tuga je geografska karta unutrašnjeg svijeta. Često najtačniji atlas koji imamo.
Jedna je od najvažnijih savremenih kuratorica književne i filozofske misli Maria Popova u svojim tekstovima piše da nas bol ne lomi, nego nas preuređuje — kao voda koja, umjesto da slomi stijenu, strpljivo u njoj ureže potpuno novi oblik. Ne mijenja se samo reljef nego i smjer rijeke.
U društvima poput našeg, tuga je dugo bila zabranjena disciplina. Učeni smo da prešutimo, da izdržimo, da stisnemo zube. Tuga je bila privatna, skrivena, gotovo sramotna. A onda smo u tranzicijskim godinama otkrili da je tuga zapravo kolektivni jezik, samo što ga niko ne želi govoriti naglas.
Mi tugujemo u dijaspori i tugujemo kod kuće. Tugujemo za onim što smo mogli biti, i za onim što nikada nismo postali. Tugujemo zbog ljudi koji su otišli, i zbog onih koji su ostali. Tugujemo zbog godina koje su iscurile, zbog budućnosti koja se suzila, zbog obećanja koja se nikada neće vratiti.
I ta tuga — ta duga, gusta, balkanska tuga — nije slabost. To je naš unutrašnji kompas.
Kad Popova kaže da je bol “informacija”, ona misli da u trenucima kada nam se čini da se raspadamo zapravo najjasnije vidimo: šta nam je sveto, koga volimo, šta više ne možemo podnijeti, i gdje više ne možemo ostati. Bol je često prvi istinit odgovor na pitanja koja smo godinama izbjegavali.
Možda zato tuga, koliko god bila teška, ima izvjesnu tišinu u sebi — onu vrstu tišine koja nas podsjeća na to da još postojimo. Jer čovjek koji osjeća bol još je čovjek koji reaguje, koji vidi, koji nije otupio.
A što smo duže na ovom tlu koje voli da nas testira, to nam je jasnije: tuga nije kraj puta. Tuga je putokaz.
Na mapama naših života, sreća je mali, rijetko označen grad. Tuga je kontinent.
I možda je vrijeme da prestanemo bježati od nje, i da je počnemo čitati — kao što čitamo stari atlas koji ne obećava puteve bez bola, ali obećava da ćemo, ako ih prođemo, napokon znati gdje smo.
I kome pripadamo.
