Odlazak Ružice Sokić, na današnji dan prije dvanaest godina, nije bio samo kraj jedne blistave karijere već tihi nestanak jednog od najtoplijih osmijeha koji je ikada obasjao jugoslovensko platno. Bila je glumica koja je posjedovala rijedak dar – da u svakoj “običnoj ženi” s margine, onoj koju život nije štedio, pronađe kraljevsko dostojanstvo i neviđenu snagu.
Rođena u Beogradu, u porodici trgovca i suvlasnika predratnog lista Pravda, Ružica je rano osjetila i sjaj i surovost života. Ratne godine i poslijeratna previranja oblikovali su njenu krhku ali nepokolebljivu prirodu. Gluma za nju nije bila zanat, već utočište. Kada je prvi put stala na scenu Ateljea 212, donijela je autentičnost koja se ne uči na akademijama – donijela je život sam.
Njena filmografija je mapa jednog vremena. Od nezaboravne pjevačice u filmu “Kad budem mrtav i beo”, preko potresnih uloga u crnotalasnim ostvarenjima, pa sve do legendarne Perside Pantić u “Tesnoj koži”, Ružica je bila ogledalo svih nas.
Niko kao ona nije umio odigrati tu specifičnu mješavinu beogradske mangupske drskosti i duboke, skrivene tuge. Njene junakinje su često bile naivne, ponekad grube, ali uvijek tragično ljudske. Dok je publika vrištala od smijeha na njene verbalne okršaje s Pantićem, ona je u te likove utkala svu muku žene koja pokušava održati porodicu na okupu u svijetu koji se raspada.
Dobila je sve što se u glumi moglo dobiti – od Zlatnih arena u Puli do Dobričinog prstena. Ipak, ostala je skromna, do kraja posvećena svojoj publici i suprugu Miroslavu, koji je bio njena mirna luka.
Pred kraj života, borila se sa bolešću koja polako briše sjećanja. Ali, iako je ona možda zaboravljala svijet, svijet nikada nije zaboravio nju. Preminula je u tišini, 19. decembra 2013, ostavljajući prazninu koju je nemoguće popuniti.
Danas, kada se sjetimo Ružice, ne sjećamo se samo zvijezde sa ekrana. Sjećamo se one tople, neposredne žene koja je u prolazu znala popričati sa svakim, koja je voljela Beograd onako kako se voli roditelj, i koja je svakom ulogom poručivala da je život, ma koliko težak bio, vrijedan igre.
