Decenijama je Bliski istok bio simbol globalne nestabilnosti. Ratovi, intervencije, energetske krize i religijski lomovi činili su ga centralnom tačkom svjetske geopolitike. Danas, međutim, dok se Bliski istok i dalje tinja, stvarno strateško žarište planete polako, ali sigurno, pomjera se prema Dalekom istoku.
Izjava visokog japanskog zvaničnika da bi Japan “trebao posjedovati nuklearno oružje” nije incident. Ona je simptom.
Izjava koja nije politika – ali jeste signal
Tokio je brzo reagovao, ponovio privrženost nenuklearnim principima i naglasio da se radi o ličnom stavu bez političke težine. Formalno – sve stoji. Suštinski – nešto se pomjera.
Japan je država čiji je identitet nakon Drugog svjetskog rata duboko vezan za nenuklearni pacifizam. Svaka javna dilema o nuklearnom oružju, čak i ako je “internog karaktera”, predstavlja ozbiljan presedan. Ne zato što će Japan sutra napraviti bombu, nego zato što se razmišljanje mijenja.
A kada se razmišljanje mijenja u Tokiju, to nikada nije izolovano.
Trostruka prijetnja i slabljenje američkog kišobrana
Zvaničnik je naveo tri pravca prijetnje:
– rast kineskog nuklearnog arsenala
– rusku nuklearnu doktrinu
– sjevernokorejski raketni program
Ali u pozadini svih tih prijetnji stoji jedno tiho pitanje: koliko je pouzdan američki nuklearni kišobran u svijetu koji se mijenja?
To pitanje ne postavlja samo Japan. Postavljaju ga i Južna Koreja, Tajvan, Australija – i sve češće, u zatvorenim krugovima, evropske države. SAD su i dalje najjača vojna sila, ali su istovremeno i politički sve nepredvidljivije, fragmentiranije i okrenutije unutrašnjim problemima.
Za zemlje koje žive u neposrednom dodiru s velikim silama, oslanjanje na “garancije” počinje djelovati kao luksuz.
Daleki istok kao nova linija sudara
Za razliku od Bliskog istoka, gdje se sukobi često vode kroz posrednike, Daleki istok je prostor direktnog dodira nuklearnih sila. Kina, Rusija, SAD, Sjeverna Koreja i potencijalno Japan nalaze se u jednom zatvorenom, gusto naseljenom i ekonomski presudnom regionu.
Ovdje se ne radi samo o ratu. Radi se o:
- lancima snabdijevanja
- tehnološkoj dominaciji
- kontroli mora i vazdušnog prostora
- opstanku globalne ekonomije
Jedna ozbiljna eskalacija u istočnoj Aziji imala bi posljedice daleko veće od ijednog bliskoistočnog sukoba posljednjih decenija.
Bliski istok gubi centralnu ulogu, ali ne nestaje
Važno je razumjeti: Bliski istok nije stabilan niti “riješen”. On samo više nije glavna osovina svjetskog poretka. Energetska zavisnost Zapada je manja, regionalni konflikti su fragmentirani, a veliki igrači sve češće gledaju dalje na istok.
Daleki istok nije haotičan poput Bliskog. On je strukturirano opasan. Tu se ne sudaraju milicije i frakcije, nego sistemi, doktrine i nuklearni kapaciteti.
Japan kao lakmus-papir promjene
Japan neće postati nuklearna sila u skorije vrijeme. To je gotovo sigurno. Ali sama činjenica da se takva dilema javno izgovara govori da se svijet promijenio brže nego sigurnosne doktrine.
Kada država koja je dvaput iskusila nuklearnu katastrofu počne razmišljati o nuklearnom oružju, to nije znak agresije. To je znak duboke nesigurnosti.
A nesigurnost velikih, racionalnih država je uvijek pouzdan pokazatelj da se globalno žarište već pomjerilo.
Ne uz eksploziju.
Ne uz rat.
Nego uz rečenicu izgovorenu “nezvanično”.
I takve rečenice često znače više od zvaničnih saopštenja.
