Bio jednom jedan kralj, mada se on više volio zvati “izabranim slugom naroda”, po imenu Obećanko. Živio je u dvorcu od stakla i mermera, koji je narod još otplaćivao, iako niko nije znao tačnu kamatu.
Obećanko je imao jedan poseban dar: kad god bi otvorio usta, iz njih nije izlazio vazduh, već šarene, ljepljive niti koje su se pretvarale u zlatne mostove, fabrike čokolade i plate koje rastu brže od korova u zapuštenoj avliji. Narod bi te niti gutao kao najslađu halvu, ne primjećujući da im se oko nogu pletu nevidljivi lanci.
Međutim, Obećanko je imao tajnu. U podrumu njegove stranke živjelo je Obećanje – pravo, živo čudovište. Svaki put kad bi Obećanko na uzviknuo: “Veće plate i penzije” ili “Autoput će proći kroz svaku spavaću sobu!”, čudovište bi u podrumu poraslo za dva metra.
Problem s ovim čudovištem bio je taj što se ono hranilo isključivo vremenom. Jelo je godine mladih koji su čekali posao, penzije starih koji su čekali pravdu i sate onih koji su čekali pred šalterima.
Godine su prolazile, a čudovište je postalo toliko veliko da više nije moglo stati u podrum. Njegovi pipci, napravljeni od neispunjenih rokova i propalih tendera, počeli su izlaziti kroz prozore ministarstava.
Jedan pipak je zaustavio radove na tunelu (koji je svečano otvoren već devet puta).
Drugi pipak je usisao sav novac iz fonda za liječenje, pretvorivši ga u blindirane limuzine.
Treći pipak je, kažu, bio toliko dug da je dosezao do autobuske stanice, odakle je svake noći ispraćao buseve pune mladosti koja nije željela postati hrana za čudovište.
Jednog dana, najstariji čovjek u selu, koji je preživio četiri kralja i sedam “reformi”, prišao je Obećanku i upitao: “Gospodaru moj, obećanja su narasla do neba, ali mi smo još gladni. Kada ćemo preći preko onih zlatnih mostova što si nam ispleo?”
Obećanko ga pogleda svojim najtoplijim, predizbornim pogledom, i reče: “Znaš, stari moj, mostovi su tu, ali ih ne vidiš jer patiš od demencije. A ako ih i nema, to je zato što su ih srušili strani plaćenici. Ali ne brini, sutra… sutra ću ti obećati još jedan, još veći!”
I tog trena čudovište u pozadini podrignu, proguta još jednu deceniju mira, a Obećanko poče pričati o svijetloj budućnosti koja se, kao za inat, uvijek nalazila tačno četiri godine ispred njih.
Pouka: Ko se hrani obećanjima, obično doručkuje nadu, a večera razočaranje, dok čudovište u podrumu uvijek traži još jednu reprizu.
