Sarajevo je ponovo postalo svjetski prvak, ali ne u turizmu, sportu ili kulturi. Postalo je prvak u disciplini gušenja sopstvenih građana. Dok senzori za kvalitet vazduha vrište, a indeks zagađenja prelazi granice koje se u razvijenom svijetu smatraju biološkom opasnošću, glavni grad Bosne i Hercegovine tone u gusti, toksični smog koji miriše na spaljenu gumu, siromaštvo i potpunu nesposobnost sistema.
Da, prvak. Ispred Delhija, Lahorea, Pekinga… uspjeh vrijedan transparenta ispod Vijećnice: “Welcome to Sarajevo – breathe if you dare”.
Šta kažu brojevi?
PM2.5 čestice — one najsitnije, što ulaze u pluća i krvotok — u Sarajevu su 10 do 20 puta iznad preporučenog nivoa Svjetske zdravstvene organizacije. U nekim satima indeks kvaliteta vazduha prelazi 400, što se međunarodno klasificira kao hazardus — opasan po život. To nije smog, to je otrovna supa od čestica PM2.5, benzola i ostalih đavoljih sastojaka, dok su svjetski mediji, od Euronewsa do Washington Posta, šokirani snimcima grada koji izgleda kao set za postapokaliptički film.
Ova priča nema jasnog negativca. Ima milion sitnih glavnih likova. Krivac je i nana na Širokači koja u šporet baca staru čizmu jer nema za ugalj. Građani koji lože sve što im dođe pod ruku – od jeftinog, prljavog uglja do starih guma, namještaja i plastike – samo da prežive hladnoću. Više automobila nego stanovnika. Kriv je i sistem koji je decenijama dopustio da se grad širi bez ikakvog plana za toplofikaciju… Zbog temperature inverzije, zagađenje se ne raspršuje – ono se taloži kao sedimenti u plućima. Dodajte vozila koja pljuju dizel dim, industrijske emisije i loše upravljanje otpadom i voila!
Sad, dolazimo do briljantne ideje vlasti – one koja bi trebala dobiti Nobelovu nagradu za genijalnost u izbjegavanju odgovornosti. Umjesto da investiraju u plinske mreže, subvencije za čista goriva ili masovni prijelaz na obnovljive izvore (kao što su to učinili gradovi poput Mexico Cityja ili Pekinga, koji su iz kotlina izvukli čist vazduh planovima, ne molitvama), vlasti izdaju savjete dignutih ruku: “Ostanite kod kuće, zatvorite prozore i vrata i ne izlazite na otvoreno!”.
Ova “rješenja” nisu samo beskorisna – ona su cinična. Dok se siromašni guše dimom iz gumenih guma da prežive hladnoću, bogati u centru grade vile s HEPA filterima, a vlasti troše na parade i spomenike umjesto na zeleni fond. Rezultat? Rak pluća, astma kod djece, smrtnost koja raste…
Sarajevo: Glavni grad kratkog daha
Nekada smo bili grad Olimpijade, mostova i vječne nadaje. Danas smo glavni grad kratkog daha, mjesto gdje se djeca ne mogu igrati, a stariji umiru od “prirodnih uzroka” koje ubrzava svaki udah. Pješačimo gradom s maramicama pred ustima, ne od straha od virusa, već od straha od vazduha. Naš “sarajevski duh” postao je sindrom zatvorenih prostorija.
I dok se vlast poziva na “vremenske prilike” i “inverziju”, trudeći se da prirodni fenomen pretvore u glavnog krivca, istina je gorka i jednostavna: Inverzija nije uzrok, ona je suučesnik. Ona samo zarobljava otrov koji mi, svojim rukama, svakog dana izbacujemo u nebo. To nebo se sada spustilo na zemlju, i mi u njemu živimo, spavamo i umiremo.
Čudo je što još uvijek dišemo. I čudo je što još uvijek šutimo. Jer jedino što je čistije od ovog zagadenog zraka jeste naša kolektivna tišina dok se sve odvija. Vlast kaže: “Zatvorite prozore.” Možda je vrijeme da, umjesto prozora, počnemo otvarati oči.
