Kada se govori o raspadu Jugoslavije, javni prostor i danas je zagušen dvjema krajnostima: sentimentalnom nostalgijom s jedne, i pojednostavljenim narativom „oslobođenja naroda“ s druge strane. Rijetko se postavlja najneugodnije, ali i najvažnije pitanje:
ko je od svega ovoga imao stvarnu korist?
Ne ko je dobio zastavu, himnu ili stolicu u UN-u, nego ko je dugoročno profitirao – ekonomski, industrijski i geopolitički.
Šta kažu ljudi koji danas žive u tim državama
Gallupovo istraživanje (2016), čiji se podaci i danas dijele na društvenim mrežama, nudi hladan presjek raspoloženja stanovništva bivših jugoslavenskih republika. U gotovo svim državama – posebno u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji – ogromna većina građana smatra da ih je raspad Jugoslavije oštetio.
Bosna i Hercegovina: preko tri četvrtine ispitanika smatra da je raspad bio štetan.
Srbija: sličan procenat.
Crna Gora i Sjeverna Makedonija: jasna većina negativnih odgovora.
Čak i u Hrvatskoj i Sloveniji, gdje su rezultati nešto „izbalansiraniji“, ne postoji snažan konsenzus da je raspad bio ekonomski dobitak.
Drugim riječima: ni 30 godina kasnije, ljudi ne osjećaju benefit.
Jugoslavija kao industrijska činjenica, ne mit
Prije raspada, Jugoslavija nije bila egzotična socijalistička anomalija. Bila je regionalna industrijska sila:
- snažna metalna i mašinska industrija
- vojno-industrijski kompleks
- brodogradnja
- automobilska proizvodnja
- samoupravni model koji je imao realne slabosti, ali i visoku zaposlenost
U samom finišu svog postojanja, jugoslavenski BDP je bio uporediv sa Švicarskom, Belgijom i Austrijom. To nije nostalgična tvrdnja, nego ekonomski podatak.
Pitanje koje se sistematski izbjegava glasi:
kako je moguće da se nešto takvo raspadne na ekonomije koje decenijama kasnije i dalje kaskaju?
Nacionalne države – ali bez ekonomskog suvereniteta
Raspad je donio formalnu nezavisnost, ali je istovremeno razbio:
- zajedničko tržište
- industrijske lance
- istraživačke i obrazovne sisteme
- pregovaračku snagu prema Zapadu i Istoku
Nove države su dobile granice, ali su izgubile ekonomsku polugu. Umjesto industrijskih politika, došle su privatizacije. Umjesto proizvodnje – uvoz. Umjesto suvereniteta – dugovi.
Ako nisu profitirali narodi – ko jeste?
Ako većina stanovništva smatra da je izgubila, onda je logično pitati: gdje je otišla korist?
Odgovor je neugodan, ali jasan:
- zapadne kompanije koje su kupovale industriju ispod cijene
- finansijski sektor kroz kredite i dugove
- regionalne političke elite koje su pretvorile nacionalizam u lični kapital
- geopolitički centri moći kojima je odgovaralo razbijeno tržište od 20+ miliona ljudi
Jugoslavija kao jedinstvena industrijska cjelina bila je pregovarač. Postjugoslavenski prostor je kupac.
Raspad kao ekonomski, ne samo politički projekt
Ratovi su bili krvavi i stvarni. Ali ekonomske posljedice nisu bile nusprodukt – bile su strukturne. Razbijanje tržišta, deindustrijalizacija i zavisnost nisu greška tranzicije, nego njen temelj.
Zato danas imamo države koje izvoze radnu snagu, a uvoze gotovo sve ostalo.
Zaključak Antiportala
Raspad Jugoslavije nije donio ekonomski prosperitet većini njenih naroda. Donio je političku fragmentaciju, industrijski kolaps i dugoročnu zavisnost.
Ako danas, tri decenije kasnije, većina ljudi u tim državama kaže da je izgubila – to nije nostalgija. To je empirijsko iskustvo.
Pravo pitanje više nije da li je Jugoslavija trebala opstati.
Pravo pitanje je:
zašto se raspad i dalje prodaje kao uspjeh, ako se tako malo ljudi osjeća kao pobjednik?
