Bosna i Hercegovina rijetko je bila subjekt velikih procesa.
Ali je gotovo uvijek bila — teren.
U vremenima kada se globalni poredak lomi, a stari savezi gube jasnoću, odnosi između Srbije i Hrvatske ponovo se presijecaju upravo ovdje. Ne frontalno. Ne otvoreno. Nego posredno, institucionalno i politički proračunato.
U središtu tog presijecanja stoji jedan akter: Milorad Dodik. Faktor destabilnosti, koji je, po potrebi, igrač Hrvatske ili Srbije, ili oboje. Međutim, sjedenje na dvije stolice će ga koštati. Već jeste.
Novo vrijeme, stari obrasci
S druge strane, povratak Donalda Trumpa u globalni politički fokus (bilo direktno ili kao simbol promjene kursa) ne znači povratak starog svijeta, nego raspad dosadašnjeg konsenzusa. Multilateralizam slabi, Evropska unija je defanzivna, a prostor za regionalne igre raste.
U tom vakuumu:
- Srbija pokušava zadržati ulogu regionalnog pivota
- Hrvatska koristi članstvo u EU kao polugu utjecaja
- Bosna i Hercegovina ostaje prostor gdje se te ambicije testiraju
Ne dogovorom.
Nego pritiskom.
Dodik kao alat, ne kao strateg
Ključna greška u javnim analizama je percepcija Dodika kao autonomnog strateškog igrača. On to odavno nije. Njegova uloga danas je operativna, ne vizionarska.
Dodik funkcioniše kao:
- poluga destabilizacije
- pregovarački žeton
- signal Zapadu da „stvari mogu biti i gore“
Njegove secesionističke poruke nisu cilj same po sebi. One su instrument.
Instrument koji se aktivira kada je potrebno podsjetiti da Bosna nije „zatvoreno pitanje“.
Hrvatska: tišina institucija, glas mehanizama
Za razliku od Srbije, Hrvatska rijetko koristi otvorenu retoriku. Njena snaga nije u buci, nego u proceduri. Evropski mehanizmi, pitanje „legitimnog predstavljanja“, blokade i uslovljavanja — sve to prolazi ispod radara šire javnosti, ali ostavlja dugoročne posljedice.
To nije nužno koordinacija sa Srbijom.
To je paralelni interes.
Rezultat je isti: Bosna ostaje zarobljena u stanju stalne nedovršenosti.
Srbija: balansiranje kao strategija
Beograd vodi politiku višesmjernog balansa — između Zapada, Rusije, Kine i vlastitih regionalnih ambicija. Dodik je u toj slici koristan, ali potrošan.
Podrška je uvijek dovoljna da postoji — ali nikada tolika da povuče direktnu odgovornost.
To je školski primjer političke amortizacije.
Gdje je tu Bosna?
Bosna u ovom trenutku nema luksuz unutrašnjih iluzija.
Njen problem nije samo Dodik.
Njen problem je odsustvo jasne, suverene strategije koja bi nadživjela dnevnu politiku.
Dok se globalni poredak redefiniše:
- BiH se tretira kao „problem koji ne smije eskalirati“, ali ni kao država koja mora biti dovršena
- status quo postaje cilj, ne privremeno stanje
A status quo je uvijek saveznik onih koji žele zadržati utjecaj bez odgovornosti.
Zaključak
Odnosi Srbije i Hrvatske danas se ne lome direktno jedni preko drugih.
Lome se preko Bosne.
Dodik je simptom, ne uzrok.
Novi svjetski poredak nije prijetnja — nego prilika koju BiH još ne zna koristiti.
Jer dok drugi igraju dugu igru, Bosna se još uvijek brani od kratkoročnih kriza.
A u vremenima velikih preslagivanja, najopasnija pozicija je biti ničija tema.
