Kažu da razvod boli jer gubiš kuću, auto i pola rakije koju si godinama pekao s puncem. Ali, budimo realni, razvod je gospodski posao. Dobiješ papir s pečatom, advokat te oguli manje nego uprava kluba kad kupuje “pojačanje” iz treće lige Uzbekistana, i završiš s tim. Možeš otići u drugi grad, promijeniti identitet, naći novu ženu koja ne zna tvoju prošlost.
Ali derbi? Derbi je ona bivša koja ti ne da mira ni u grobu. To je toksična veza iz koje ne izlaziš, nego se u nju ukopavaš. Derbi ti svake sedmice šalje poruku: “Gdje si, jesi to mislio da ćeš bit sretan?”, baš kad si stavio pivo da se hladi i umislio da ti je život pod kontrolom. Ne završava se to. To je hronična upala duše koja se aktivira čim sudija puhne u pištaljku.
Derbi nisu samo tri boda. To su tri godine terapije koju nikad nećeš uplatiti. To je obraz pred komšijom Hamdom koji te sutradan u granapu gleda s onim sažaljenjem kao da si, ne daj Bože, ostao bez obje noge, a ne bez pobjede. Gubiš pravo na san, na ponos i na normalan pritisak. Sutradan hodaš gradom kao da si potpisao za Turke 1389. godine, a rođena majka te tješi: “Pa dobro, sine, lopta je okrugla”. “Nije okrugla, majko, kockasta je i udarila me posred čela”! A kad izgubiš na domaćem terenu? O, sudbo kleta… To ti je kao da te žena ostavila pred oltarom, ali ne bilo kako, nego tako što je pobjegla s tvojim kumom, onim što ti je najviše rakije popio, dok tamburaši sviraju: “Sve je postalo pepeo i dim”. Svi šute, tribina tiša od reda za penziju u pošti, a ti stojiš tu s licem crvenim k’o onaj ajvar što je zagorio prošle jeseni. Muškarci ne plaču, kažu – lažu, bolan! Plačeš k’o godina kad vidiš da tvoj centarfor promaši loptu, a pogodi redara iza gola. U tom trenu bi i vjeru promijenio, prešao na karling ili heklanje, samo da ne osjećaš taj kamen u želucu.
Razvod ti donese slobodu: jedeš ćevape u krevetu, ne pereš suđe tri dana i nađeš curu koja misli da je ofsajd vrsta začina. Derbi ti donese samo egzistencijalnu krizu. “Što ne pratim onaj tenis? Tamo bar niko ne psuje sudiji deveto koljeno jer je loptica pala milimetar lijevo”. Pitaš se to dok pušiš na balkonu, gledajući u mrak i psujući VAR sistem koji ti je ukrao gol k’o lopov cipele ispred džamije.
Ali ne možeš ti bez toga. To je naša balkanska joga. Mi ne idemo kod psihologa, mi idemo na istok ili zapad da istresemo svu muku iz sebe na sudiju koji je vjerovatno jedini krivac za sve naše životne neuspjehe. To je religija gdje se moliš pred televizorom, pališ svijeće za penal u 90. minuti, redaš krunice i tespihe i griješiš svake nedjelje, ali se vraćaš po još.
Što kaže moj jaran: “Derbi nije bol, to je jedini dokaz da si još živ. Jer dok te boli, znači da još imaš srca da ga neko zgazi”.
Sretno na sljedećem, jarane. Ako izgubiš – popij jednu da zaboraviš. Ako pobijediš – popij dvije da povjeruješ. Ali taj čvor u stomaku? To ti je, jarane, doživotna robija. Amin.
