Izlaganje Bakira Izetbegovića u Zenici zvuči poznato: dijagnoza je teška, ton zabrinut, krivci jasno označeni – „aktuelna vlast“, „nesposobni političari“, „Trojka“, „strani projekti“.
Problem nije u tome šta je rekao. Problem je ko to govori – i kada.
Kritika bez ogledala
Kada predsjednik SDA govori o stagnaciji, zaduživanju i siromašenju, presudan detalj ostaje prešućen:
SDA je bila nosilac vlasti ili njen ključni stub skoro 30 godina u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Ako su godine „proćerdane“, onda su proćerdane uglavnom u mandatima u kojima je SDA odlučivala:
- o kadrovima
- o ekonomskim politikama
- o pravosuđu
- o javnim preduzećima
Govoreći o „ambicioznim, a nesposobnim političarima“, Izetbegović ne pravi razliku između novih lica i starih struktura koje su – često bez ikakvog otpora – samo promijenile dres.
Narativ o “specijalnom ratu”
Tvrdnja da je protiv SDA i Bošnjaka vođen „specijalni rat“ kroz osnivanje novih stranaka ima ozbiljan problem:
pluralizam nije zavjera.
Ako je gotovo 90 posto bošnjačkih stranaka nastalo „da zavađa Bošnjake“, postavlja se jednostavno pitanje:
zašto je toliko birača prestalo vjerovati jednoj stranci?
Odgovor se ne nalazi u „projektima“, nego u:
- klijentelizmu
- zatvorenim kadrovskim krugovima
- identičnim obrascima vlasti na svim nivoima
Trojka kao zgodan krivac
Kritika Trojke – za neispunjena obećanja, kadrovske promašaje i kompromitovanje borbe protiv korupcije – u velikoj mjeri stoji.
Ali ona ostaje nepotpuna.
Jer Trojka nije nastala u političkom vakuumu. Nastala je na ruševinama povjerenja koje je SDA godinama trošila, a nije obnavljala.
Kada Izetbegović govori o „poslušnima umjesto sposobnih“, to zvuči kao kritika vlastitog modela, koji je decenijama funkcionisao po istom principu.
Odnos prema SNSD-u i HDZ-u: selektivno pamćenje
Optužbe da se Trojka „ponižavala“ pred SNSD-om i HDZ-om zanemaruju dugogodišnju realnost:
SDA je godinama upravljala državom kroz iste te aranžmane, često uz istu šutnju i iste ustupke.
Razlika je samo u retorici, ne u suštini.
Brojevi bez konteksta
Izetbegović iznosi ekonomske pokazatelje iz perioda Fadila Novalića i poredi ih s današnjima.
Ali preskače ključni kontekst:
- globalne krize
- inflaciju
- promijenjene geopolitičke tokove
- dugoročne strukturne slabosti koje nisu nastale 2022.
Ako su Srbija i Crna Gora danas ispred BiH po kupovnoj moći, to nije rezultat jednog mandata, nego dvije decenije propuštenih reformi.
Evropski put i obećanja “na osam godina”
Obećanje da će se „udvostručiti plaće i penzije za osam godina“ zvuči impresivno – ali je politički neozbiljno bez:
- jasnog plana
- fiskalnih projekcija
- reformi javne uprave
Takva obećanja Bosna i Hercegovina sluša već 25 godina.
Problem nije u tome što ljudi ne žele vjerovati.
Problem je što više nemaju razlog.
Međunarodna zajednica kao alibi
Tvrdnja da „nema stabilnosti bez SDA“ više govori o samopercepciji stranke nego o realnom stanju.
Međunarodni sastanci nisu potvrda uspjeha – često su samo signal da je sistem zapao u krizu.
Izlaganje Bakira Izetbegovića je retorički snažno, ali politički paradoksalno.
Kritikuje posljedice sistema čiji je dugogodišnji arhitekt bila upravo njegova stranka.
Aktuelna vlast jeste slaba, nesposobna i kompromitovana.
Ali SDA nema luksuz da govori kao da dolazi “izvana”.
Ako želi ozbiljan povratak, SDA mora uraditi ono što u ovom govoru izostaje:
- priznati vlastitu odgovornost
- objasniti zašto ranije nije uradila ono što sada obećava
- ponuditi više od poznatih fraza o stabilnosti i patriotizmu
Bez toga, ovakvi govori ostaju ono što su postali:
kritika bez samokritike – i politika bez učenja.
